PRIVIĐENJA
Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
što se sad, nestajući, rasipa u prazninu,
osvetlivši mi put i bezdan u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
na koje sam, kroz blagost i žalost i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti prah?
Odlazim, dakle, sa tela toplih i mladih srna,
ledu, na vrhu nekom, u bolnom svom hitanju?
A plač mi samo vraća se, porfiru jednog zrna,
što visi, o drhćućem, žarkom koncu, u svitanju?
Tu, tu bih, u ovom životu, da me oblije slap
svih divota čulnih, kao pad mirisnog mleka,
A, čini mi se, jedna jedina takva blista kap,
nad peskom pustinja i tla, nad zemljom, daleka.
Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
što se sad, nestajući, rasipa u prazninu,
osvetlivši mi put i bezdan u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
na koje sam, kroz blagost i žalost i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti prah?
