понедељак, 27. јануар 2025.

Siniša Kovačević / Godine vrana


"Svu svoju muku Živojin je sabrao u jedno uh. Petru se činilo da sva patnja čovečanstva može stati u jedan slog.."


Vreme Prvog svetskog rata i prve godine slobode. Ostadoh zatečena piščevim raskošnim rečnikom. Topla preporuka. 



Tih dana i noći u Beogradu je ili golomrazilo ili je sipalo neštedimice. Noć kad je Ljubinka krenula na železničku stanicu da ukrade vreću uglja bila je mračna kao sudbina ostarele prostitutke. Tamna da tamnija ne može biti. Ni ledenija.


Teško da će devetogodišnjak ikada više u svom životu biti uspravniji, koliko god mu Gospod ostavio dana ispred njega, nego u trenutku dok stoji pored zaleđenog stakla na velikom prozoru, i teško da će se ikad u životu više stideti nego od jutros. Zbog bake koja kleči pred učiteljicom, zbog zembilja sa hranom na astalu, zbog šestogodišnjeg brata Svetozara i godinu dana mlađe sestrice Dunje, koji zamotani u jedno ćebe cvokoću na fotelji preko puta Nemice.


.. Bogdan je izašao iz sobe. Anđeli tišine leteli su iznad njihovih glava.


Mora da su užasni ti trenuci u životu, kada morate da molite nekog ko vam je do juče lizao so sa dlana, kada ni buka ni bes, ni pretnja ni preklinjanje ne pomažu, kada je sav vaš svet u rukama gorih od vas, sudbina u rukama onih koje ste do juče, savijene u struku, tako prezirali.

...

Sećala se priče svoje matere: ako sretneš brigu na šoru, prođi pored, ne uzimaj je, ne prti... Isto je i sa strahom. Ne prizivaj. Nevolja oseća da se bojiš. Zato i napada uplašene.

 

Uzalud je u jednu usplahirenu rečenicu smeštao toliku nadu. Iz njenog ćutanja Mijat je shvatio ono što je znao od prvog trenutka.. 


...Nema mane koju dobar šnajder ne može da sakrije, govorio je još stari Živojin, na podrugivanje čaršije o tome da je rasa Rajića po svemu prepoznatljiva i predodređena za pešadince. Da, ali za najbolje pešadince, dodavao bi. Sve to skup krojač sakrije, sve osim gluposti.


Srećom je novembarska kiša snažila, ali ipak nedovoljno da sakrije krupnu mušku suzu, veću od jabuke petrovače, kako se u slapu sliva niz sveže obrijane obraze. Šta može sitna novembarska kap spram onakvih suza. Možda samo da ih ohladi i da pogasi sveće i kandila na grobovima. Tako se plače za ženom koja se voli ljubavlju od koje se umire, za nekim bez koga je svaki udah muka, za mučenicom čije je stradanje prestalo smrću..












субота, 25. јануар 2025.

MOJ IZBOR: VITO NIKOLIĆ



PRVI SNIJEG 


Sonja, izađi da skitamo,

imam ludu želju večeras da lutam.


Sonja, izađi i iznesi samo

malo nježnosti ispod kaputa.


Malo nježnosti, malo samo,

zalogaj jedan za ogromnu glad.


Sonja , izađi da skitamo,

noćas je nestvarno lijep grad.






среда, 1. јануар 2025.

Moj izbor o ljubavi: Marko Milošević

 "Da li sam ja pesnik

  ili samo od emocija bolesnik?"






Ja sam tebe sačuvao za sebe
Za neka bolja vremena
Kad neće padati kiše
Kad neċu tražiti više
Kad biċu tvoj čovek
A ti moja žena
Ja sam tebe sakrio od sebe
Da nađem te kad dođe vreme
Kad budem umeo da volim
Kad budem prestao da bolim
I nazvaću tad
Tvoje oči da daju oprost
Za sve suze koje si zbog mene lila
Godinama ih krila
Vratiću sve što davno ti uze
Tad nazvaću te svojom
Iako životima moja si bila
I staviću glavu na tvoje rame
Prestaće obrazi da mi se srame
I bićeš opet moja mila...


PRAVA LJUBAV 


Da li je bolje da zavoliš nekog koga ti srce ne voli, ili da pustiš srce da voli, a dušu spremaš za tugu, za boli?


Da li si srećan ako sa nekim imaš život miran, ili kad osećaš da pored nekog letiš, a vetra ima, let je nemiran?


Da li znaš koliko vredi tren kad ruka ti drhti u nečijoj ruci, a ne kad nekog pod ruku držiš, po razumu, pedigreu, po preporuci?


Da li oni sati kada se do neba zaljubiš, isto traju kao oni kad nekog samo ljubiš?


I da li želja da nešto večno traje ostaje u tebi i kad sve nestaje?


Nula nikad nije ni minus ni plus i zato je nula, jer nema srce, nema puls. I tako u svom miru misliš da srećan si, imaš sve, a ja za nemir živim, navučen na svog srca damare.


I najsrećnije trenutke spreman sam tugom da zamenim, to je moj život, neću nikad to da promenim. I nek traje zauvek ili možda dan samo, za taj osećaj spremni smo život da damo.


Mogu sve sa tobom, bez tebe ne želim ništa. Nisam rođen za kompromise, ne krijem srce u skloništa!


I ako se ikad nešto desi, ova ljubav nestane. ako postanemo obicni k'o drugi, ruka teška nam postane i ako ikad uspeš da vidiš kraj odmah idi, kreni!


Ne možemo mi nikad biti nule, nismo za to Bogom spojeni.

....


Da li se život meri

Da li se život meri suzama koje su za njim pustili?
Da li se pamet meri rečima koje smo izustili?
Da li se ljubav meri poljupcima koje smo dali?
Da li se putevi mere koracima posle kojih smo stali?

Da li se život meri po broju ljudi koji ga ispratiše?
Da li se pamet meri po rečima koje izgovoriše tiše?
Da li se ljubav meri po tome kolikom se ljubavlju
vraća?
Da li se putevi mere po tome koliko te ljudi na njih
ispraća?

Da li se život meri po godinama koje prođoše?
Da li se pamet meri po savetima što s godinama
dođoše?
Da li se ljubav meri po broju neprospavanih noći?
Da li se putevi mere po tome ko će njima proći?

I svako svoj život ima da živi,
neko pamet, da joj se divi,
ljubav samo ko voleti ume.
Putevima ide onaj ko znakove razume.


....



субота, 16. новембар 2024.

Moj izbor - Srđan Valjarević / KOMO


Svakog dana vežbati vedrinu. Kako? Izlagati se, biti nesiguran, stideti se, donositi male odluke, puno hodati, i biti smešan samom sebi. Nisam video drugo rešenje.




Spustila se magla i neka sitna i gusta kiša kvasila je naokolo. Boje su bile drugačije, tamnije. I jezero je bilo tamno. Tačno u 2h i 15 minuta popodne bio sam na vrhu planine San Prima. Bio sam na 1682 metra.. Italija, jezero. Tresnula je tišina. Sve je zamuklo. Snažan udarac tišine u  ušima. U momentu  sve ptice su zaćutale. Kao isključene.  I ja sam potpuno zbunjen. I čekao nešto. A onda, najednom, prasnulo  je iznad moje glave. Potmuli prasak.Podigao sam glavu, pogledao i video krupnu ogromnu pticu na tren. Ali u drugom trenu već je bila u daljini i mogao sam jedino  da je vidim kako već nadleće jezero  visoko na nebu, iznad, gore. I dalje je sve bilo  tiho, Ptice se nisu oglašavale. Čutale su. Čekao sam. A onda sam ga video, na nekih par stotina metara daleko. Približavao mi se i bio sve veći i veči. Preleteo je tačno iznad mene svojim krupnim telom i ogromnim raširenim krilima. Mogao je sve šta god da je hteo. Nikada nisam bio beznačajniji. Bio sam mali baš kao i moj život i sve u mom životu, i sve u meni, sve iluzije u meni, sve što me je  činilo, sav onaj vazduh kojim sam bio ispunjen izbio je napolje. Telo  mi je izdahnulo od straha i divljenja. Pukao je po mom mozgu i meni veliki zlatni orao. Jedan, sam, veličanstven, ogroman iznad Monte san Prima nad jezerom Komo.  


Svakog dana vežbati vedrinu. Kako? Izlagati se, biti nesiguran, stideti se, donositi male odluke, puno hodati, i biti smešan samom sebi. Nisam video drugo rešenje.

Stavio sam kapu na glavu i rešio da pokisnem. Da budem mokar. I onako se veći deo sušim.

Čovek, valjda, u životu ima svojih dobrih i loših trenutaka. To i čini život. Ispravljaš ih i popravljaš se, koliko možeš. Da bi ponovo negde zabrljao. Ukoliko ti je stalo do bilo čega. Nekada to može, a nekada ne može ništa da se popravi.

Mene nije bilo teško nacrtati. Samo jednog čovečuljka sa flašom. I jedan veliki znak pitanja i strelicu koja je vodila od tog čovečuljka ka tom velikom znaku.

Pitao sam ih da li ce drvo morati da se poseče, i rekli su mi da nisu sigurni, možda još uvek neće morati… Ostao sam još malo pored tog drveta, uvek je teško kada se razboliš i kada si sam. Trebalo bi da posade još jedno drvo pored tog drveta, zbog društva. Onda je mala senica sletela na granu, pa sam mogao da odem.

...
DNEVNIK DRUGE ZIME 

Kad je oblačno, oblačno je. I mračno je koliko je oblačno. I nema druge. Zato ti budi vedar i spasi sebe, za onoga kome sunce treba. A vedrina iz mraka dolazi. Tamo ona i nastaje. 

Ali sad polako. Sada sam u drugačijoj brzini. Sada sam u sporosti. Što je isto brzina.


Koliko je samo lakše kada znaš tačno gde ideš. Koliko je samo lakše kad znaš kome ideš, u susret. Koliko je samo lakše. Koliko je samo lakše kad ipak ideš... i tek kad kreneš, prvo to noge osete, one se uvek obraduju što si krenuo, one uvek idu nekome.



U koracima je uglavnom sva promena. (Zimski dnevnik)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...