KIŠA U PREDVEČERJE
Još malo, kaže baka, i ja ću biti
Sedam godina star. Zbog toga moram
Da čuvam Đuru (to je moj brat);
Moram da na njega pazim,
Jer mama žanje žito.
Al evo, iznenada, počinje krupna kiša
I svi bježe, bježe, bježe da uteknu pod kakav krov.
I naši već dotrčaše... Otac psuje, othukuje.
Zatvoreni prozori i vrata.
Baka se moli Bogu, a sveti Ilija
Juri preko neba, u kolima od zlata,
I grmi, i puca. Ima li on pušku
Il top? Tko je to mogao da preplaši konje
Svetoga Ilije?... Gle, Đura Perin
Kako po kiši trči, uz brdo, k Svetome Vidu.
Znam ja već šta će on: On će se uvući, polako,
U toranj, gdje su golubi,
Od grmljavine preplašeni, u mraku šćućureni.
Đura Perin se došulja i natrpa puna njedra
Golubova. Možda čak deset.
Onda ih nosi doma i kolje.
Meni bi žao bilo zaklati goluba,
A osim toga, bilo bi me strah
U toranj se penjati, med golube, u mrak.
Sedam godina star. Zbog toga moram
Da čuvam Đuru (to je moj brat);
Moram da na njega pazim,
Jer mama žanje žito.
Al evo, iznenada, počinje krupna kiša
I svi bježe, bježe, bježe da uteknu pod kakav krov.
I naši već dotrčaše... Otac psuje, othukuje.
Zatvoreni prozori i vrata.
Baka se moli Bogu, a sveti Ilija
Juri preko neba, u kolima od zlata,
I grmi, i puca. Ima li on pušku
Il top? Tko je to mogao da preplaši konje
Svetoga Ilije?... Gle, Đura Perin
Kako po kiši trči, uz brdo, k Svetome Vidu.
Znam ja već šta će on: On će se uvući, polako,
U toranj, gdje su golubi,
Od grmljavine preplašeni, u mraku šćućureni.
Đura Perin se došulja i natrpa puna njedra
Golubova. Možda čak deset.
Onda ih nosi doma i kolje.
Meni bi žao bilo zaklati goluba,
A osim toga, bilo bi me strah
U toranj se penjati, med golube, u mrak.
1935.
MOJE IGRAČKE
Oca nema kod kuće, to znam. A djed
Nakon ručka spava. Moja baka sad pere suđe,
I mene jako voli. Ona mi neće ništa
Ako otiđem pod kolnicu i skinem lanac
S ornica. I lagano ih izvučem na dvorište.
Najprije ću se malo u dvorištu igrati;
I ako se djed ne bi probudio, a ja ću
Otići onda pred kuću, na put.
Kad budu i druga djeca htjela
Malo da se vozaju, odmah ću im dati,
Ali ne za dugo. Kad ornice stanu, kazat ću im:
"Bolje bi bilo da idemo svirale pravit.
Kraj našega potoka ima puno vrba,
A baka će nam dati novu crvenu škljocu."
Ostavit ćemo ornice... Idući
K potoku, ispod prozora, vikat ćemo u glas:
Kreni koru, pušći vodu -
Tele sisa mliko -
Po dolini, po gorini -
Po sljepačkoj torbetini!
Vikat ćemo, kažem, kao da će svaki, uskoro,
Oguliti koru sa šibe vrbove. Probudimo li djeda,
On će se protegnuti
I sigurno nam opsovati sveca.
Nakon ručka spava. Moja baka sad pere suđe,
I mene jako voli. Ona mi neće ništa
Ako otiđem pod kolnicu i skinem lanac
S ornica. I lagano ih izvučem na dvorište.
Najprije ću se malo u dvorištu igrati;
I ako se djed ne bi probudio, a ja ću
Otići onda pred kuću, na put.
Kad budu i druga djeca htjela
Malo da se vozaju, odmah ću im dati,
Ali ne za dugo. Kad ornice stanu, kazat ću im:
"Bolje bi bilo da idemo svirale pravit.
Kraj našega potoka ima puno vrba,
A baka će nam dati novu crvenu škljocu."
Ostavit ćemo ornice... Idući
K potoku, ispod prozora, vikat ćemo u glas:
Kreni koru, pušći vodu -
Tele sisa mliko -
Po dolini, po gorini -
Po sljepačkoj torbetini!
Vikat ćemo, kažem, kao da će svaki, uskoro,
Oguliti koru sa šibe vrbove. Probudimo li djeda,
On će se protegnuti
I sigurno nam opsovati sveca.
1935.
VISOKA ŽUTA ŽITA
Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.
1923.
ONOJ KOJU NASLUĆUJEM
Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik,
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik,
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!
1923.
* Prijatelju dragi hvala ti na svemu. Čast mi je poznavati te.
Mihailo Milovanović
