MOJ IZBOR: ALEKSA ŠANTIĆ - BLAGO TEBI

 

BLAGO TEBI

Blago tebi, ako na svijetu
Nađeš srce, u kom vjera sjaji,
U kome se čista ljubav taji
Kao miris u rosnom cvijetu.

Ljepšeg dara od tog' dara nema, -
U toj sreći tek bi sreća bila;
Čisto srce nebeska su krila,
Što ih Gospod s blagoslovom sprema.

Blago tebi, ako vjerno bije
Na tvom srcu jedno srce drugo:
Skrsti ruke i moli se dugo
Onoj Misli, što nad tobom bdije!

18.1.1896.

Moj izbor: Aleksa Šantić

MOJA SOBA        

Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,
U kutu bačene novine bez broja,
I lik majke moje visi o duvaru
Uz ikonu, — eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,
Gdje nad potocima tihim trepte jošte
Leptirice sjajne mojih snova, mašta,
Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani
Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'
U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje
Kroz njen mali prozor ona leti, poje,
I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.

1912.   


PRIJATELJU          

Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...

1913.                  

Ljubim li te, il' su glasi

Pjesme moje pusta varka?

Ja te ljubim, srpsko čedo, 

Iz ljubavi ognja žarka. 

Zori, kada jutrom sviće 

I purpurni plašt svoj širi; 

Lahoriću, kad nestašno 

Kroz ružice male piri; 

Zvjezdicama, tihom noći 

Kad pojezde u visini; 

Slavujiću, kada sjetan 

Priželjkuje u tišini;

 Potočiću, bistrom vrelu, 

Neka gorom, doljom glasi; 

Čistoj rosi, što krunicu 

Mirišljavog cvijeća krasi; 

I tičici, kad pjevuši 

Vijući se lakim letom; ­

Svemu velim da te ljubim 

Vjerne duše vatrom svetom. 

1887. 

Milan Konjović

Moj izbor: Aleksa Šantić

POŠLJE MNOGO LJETA

Pošlje mnogo ljeta ovdje opet stojim; 

Lepenica teče isto kao prije, 

Nad njom stara vrba još jednako bdije 

I visoko šumi vrhovima svojim. 

Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'

 Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni, 

Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni 

Pa dršćasmo dugo kao breze dvije? 

Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte! 

Ali dragi spomen negdanje milošte 

Kao mlado sunce svu mi dušu grije, 

I ja snova čujem zveket tvojih grivna, 

Po licu me tiče tvoja kosa divna, 

Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...

 Kiseljak, 11.jula 1903. 

***

PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zâri.

Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,

I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca

Sjećanje jedno udara i čeka

Kô drug i sabrat, kao duša neka

Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka

Pomrlom granju zima pokrov ledan,

Ova je soba bila kô vrt jedan,

Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa

Suh bršljan viri. Lako se talasa

Izmirne plamen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.

Okolo žute lojane svijeće,

Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,

Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima

U peći vatra plamti punim žarom,

I sjajne pruge po ćilimu starom

Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,

Pružio čibuk i dim se koluta;

Njegova misô nadaleko luta,

I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže

Kô simbol sreće, naša majka bdije;

Za skori Božić košulje nam šije,

I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – „Petar!“

– Usklikne otac – „On je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo –

Otvorite mu!“… – I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,

Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,

I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!

Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto

Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,

Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi

Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,

Uzeo gusle u žilave ruke,

I glasno počô, uz ganjive zvuke,

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo kô da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi

Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!

Vi, draga lica, iščezla ste davno!

Pusta je soba… moje srce tavno…

I bez vas više ja sreće ne steko’…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,

I sad je pozno predbožićnje doba;

Al’ gluha jama sad je moja soba,

A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni

Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.

Samo što orah granjem zamrznutim

U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,

Kô studen travku uvrh krša gola –

Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,

Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same

Sve knjige stare, snovi čežnje duge –

Miču se, trepte jedna pokraj druge,

I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?

Iz rastvorenih listova i strana

Prhnuše lake ptice, kô sa grana,

I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…

Jedna okolo kandila se vije,

A neka bolno, Kô da suze lije,

Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,

Samo im zlatno meko perje grudi;

Neke sve plave, tek im grlo rudi,

Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,

Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;

A jedna lako, vrhom svoga krila,

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge…

I slušaj! Redom zapjevaše one!…

I glasi dršću, tresu se, i zvone,

Mili i sjajni kô luk mlade duge:

„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju

Što svoje duše na zvjezdama griju –

Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!

I kada jednom dođe smrti doba,

Naša će suza na kam tvoga groba

Kanuti toplo kô kap sunca zlatna“…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem

Kandilo trepti i sobu mi zâri…

Iz kuta muklo bije sahat stari.

Ja sklapam oči i od sreće plačem…

1910.

Milić od Mačve

Moj izbor: Aleksa Šantić

AKO HOĆEŠ

Ako hoćeš da o zori

Pjevam tebi pjesme moje,

Oj, ne bježi sa prozora,

Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam

O sunčanom toplom sjaju,

Oj, pogledni okom na me,

Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam

Onu tihu nojcu milu,

Razvij tvoju gustu kosu -

Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam

Miris divnog pramaljeća,

Oj, razgrni njedra bijela -

Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju

O izvoru slasti bujne,

Hodi, hodi na grudi mi,

Da ti ljubim usne rujne!... 

ZORA

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka

I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba...

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće.
Ogleda se zora i plav šator neba.

Danica Jovanović

Moj izbor:Aleksa Šantić

ЈЕДНА СУЗА

Поноћ је. Лежим, а све мислим на те. —

У твојој башти ја те видјех јуче,

Гдје береш крупне распукле гранате.

Мила, кô златно небо пошље туче,

У тиху хладу старе крушке оне,

Сједе ти дјеца и задаћу уче.

Над шедрваном лептири се гоне

И сјајне капи, са безброј рубина,

Расипају се, док полако тоне

Јесење сунце...И, кô са висина

Оловни облак по души ми паде,

Најцрњи покров бола и горчина.

И кобна мисô морити ме стаде:

Што моја ниси, и што смирај дана

Не носи мени звијезде, но јаде?

Што моје баште осташе без грана

И слатка плода, што рађа и зрије

На ватри сунца?... Гдје су јоргована

Вијенци плави?... Гди је клетва, гди је?...

Вај, вјетар хуји... а ја мислим на те,

И све те гледам, кроз сузу што лије,

Гдје береш слатке, распукле гранате.

1910.

Đorđe Krstić

Moj izbor: Aleksa Šantić

VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog-
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

1904.

Moj izbor - Aleksa Šantić

JESEN

Prošla je bura, tišale se strasti,

I ljubav s njima sve je bliže kraju;

Drukčije sada tvoje oči sjaju –

U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,

Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;

Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,

Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,

O sebi samo govorismo dugo;

No danas, draga, sve je, sve je drugo:

Sada smo mudri i zborimo malo…

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.

U srcu našem nijednog slavulja;

Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,

I mrtvo lišće po humkama pada…

 MOJA STAZA

Gle, ja opet stojim na toj stazi dragoj

Sa koje sam nekad, razdragan i čio,

Pozdravljao nebo u večeri blagoj,

Što je na me sjala kô njen prizrak mio.

I ja snova čujem one slatke zvuke

Što ih žarka sreća u samoći budi;

Ah, ja opet vidim one bijele ruke

Kako mene grle na prebujne grudi!

Ja osjećam plamen kako slatko gori

Kada njeni poljub moje usne krene…

Ona moje ime šapuće i zbori,

A ja žudno gledam u očice njene…

Oj, varljivi snovi!… Moja stazo pusta,

Ja po tebi više neću cvijeće brati,

Nit’ ću ikad više ljubit usta slatka,

Nit’ ću svoje blago svojim blagom zvati. 

***

Napolju studen. Peć pucka i grije. Ja ležim.

Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

U moja okna goli orah bije.

***

Ne plačem samo s bolom svoga srca 

rad zemlje ove uboge i gole; 

Mene sve rane moga roda bole, 

i moja duša s njim pati i grca.

Mihailo Milovanović