Приказивање постова са ознаком Skender Kulenović. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Skender Kulenović. Прикажи све постове

понедељак, 25. јануар 2021.

Moj izbor: Skender Kulenović


Najljepše i najglavnije


Ima takvih trenutaka kad je grijeh spavati. Trenutaka kad bi se trebalo iz najtvrđeg sna probuditi. Koji su ljepši od svega što se može usniti. I za koje čovjek poslije ne zna da li su bili, ili ih je samo sanjao.

Probudih se te proljetne noći, ne znam koja su doba, ni šta me to probudilo. Možda mjesec koji mi je ušao u sobu kao mati da me pokrije. Možda neizdržljivi miris narcisa uz kre­vet, koji sam donio sa izleta na Vlašić-planinu. Možda to što se nerazgovijetno događa napolju. Sve to ne da mi više spava­ti. Ustadoh, stadoh na prozor.

Bistrina jedna obli me svega, kao da sam kamen oblutak u bistrom gorskom potoku, samo što sam ja živ pa ona ulazi u mene kroz oči i nosnice i struji kroz mene čitavog, slatko mi gaseći žeđ. Tako je ribi u vodi.

Šljivik naš, prsnuo beharom, pije mjesečinu, malo mu svoje bjeline, hoće sutra da osvane bjelji. Šljive – kao da je svaka otvorila svaki cvijet kao bočicu tankog mirisa, ne znam na šta me on to podsjeća i kud me zove. Svaka mi je kao moja rodica ljepotica Ćamka, koja, sva u svili i pod dragim kame­nom, odlazeći u neku posjetu, otvara bočicu opojnog jaga, naslanja je na prst i capka prstom po kosi, vratu i grudima.

Ništa one nisu, mene ti gledaj i pomiriši – dopre do mene jabuka svojim slatkim mirisom.

Šljive ne ćute. Čeznutljivo se dozivaju, biserno se nadgla­savaju. To su slavuji, nevidljivi u cvjetovima. Ne zatvaraju kljunove, kao ni zvijezde oči. Nešto dozivaju, tim nečim se za­klinju, to nešto obećavaju, dijamantnim biglisom grade ne­kakve kule u nebesima, koje se ne vide.

Dječak gleda i sluša. Onda mu se spava. Vraća se u po­stelju, vjerujući da će se sve nastaviti u snu.

Ali san tek što mu počne da liječi očne kapke, dječaku bude kao da nešto nije vidio i čuo, nešto najljepše i najglavnije, bez čega se ne smije zaspati. Opet ustaje, gleda i sluša. Sve mu se čini to najljepše i najglavnije, bunovan i pospan vraća se u postelju. Zaspiva.

Zaspiva tako i budi se, zaspiva i budi se, dok se jednog ju­tra ne probudli potpuno sijed. Ali, i potpuno sijed, on nastav­lja da traži nešto najljepše i najglavnije.



 

уторак, 24. јануар 2017.

Moj izbor: Skender Kulenović



PISMA


Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.
Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema
Budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.

Kaže, pa otvorim, i opet u me zrene,
Ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
Pisma što neće stići čita paučina.

Ruka tad zatvori sanduk – to škrine ključ bez ruke.
Oči još okrznu ime – to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema me više,

I da se to svakoga jutra napravim od žbuke.
Ničega više nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše.

***

"Sklupčala si se u meni u tmulo, nemušto, jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il' da iscvateš u nebo – da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao."

***

"Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!"
A.G.Matoš

  • 0

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...