Poezija i slika, boja i reč, one su sestre, to znaš.
Ako se drugačije oslikava da li to znači da se drugačije i vidi?
Ono što jedno pismo ima u sebi ne kazuju samo slova. Pismo se čita kao i knjiga, miriše se, dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kažu - čitaj da vidimo šta kaže pismo, a glupi - čitaj šta piše u pismu! Vještina nije samo u tome da se pročitaju slova, već cijelo pismo.
Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj što ne znam koje sam priče dio. Trebalo je da budem dio jedne, ali ispao sam iz nje, kao list sa drveta.
Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatu izrađujući crteže koji nisu dio neke knjige ili priče. Posmatrajući tu jednu jedinu sliku, ne razmišljaš o tome iz koje priče je ta scena, već je gledaš zbog nje same, radi uživanja.
Crtanje je tišina misli, muzika očiju.
Šta razlikuje istinskog umjetnika od prosječnog? „Ne postoji samo jedno mjerilo po kojem bi se pravi iluminator mogao razlikovati od onog koji nema umijeća i vjere", reče ozbiljno. ,,S vremenom to se mijenja. Suočavajući se sa zlom koje prijeti umjetnosti, važni su moral i vještina. Kada bih danas želio provjeriti da li je neki mladi iluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja." „Koja?" „Da li se priklanja novom adetu i pod uticajem kineske i franačke umjetnosti uporno nastoji da ima vlastiti stil, svoj slikarski postupak? Kao iluminator da li želi da ima stil koji će ga razlikovati od ostalih i da li će to potvrditi time što će se negdje na slici potpisati, kao franački majstori. Eto, da bih to saznao, prvo bih mu postavio pitanje o stilu i potpisu." „Zatim?", Potom bih želio da saznam šta taj iluminator osjeća kada pomisli da će, nakon smrti vladara i sultana koji naručuju naše knjige, one ići od ruke do ruke i biti rastavljene, a crteži korišteni za nove knjige u neko drugo vrijeme? To je vrlo osjetljivo pitanje na koje čovjek ne može lako odgovoriti iskazujući radost ili tugu. Zato bih ga pitao o vremenu. O vremenu iluminacije i Alahovom vremenu. Razumiješ li, sinko?" Ne. Ali to nisam priznao.
A treće pitanje?" „Treće je sljepoća!", reče veliki majstor iluminacije Osman i ušuta kao da je rekao nešto što samo po sebi ne zahtijeva nikakvo objašnjenje. „Šta u vezi sa sljepoćom?", upitao sam zbunjeno. „Sljepoća je tišina. Ako spojiš prvo i drugo što sam rekao, dobijaš sljepoću. Najdublje u iluminaciji može se dosegnuti u Alahovoj tami."
Greška je majka stila,
nesavršenstvo je kolijevka stila
U minula vremena, ni tako daleka, a ni skorija, kad se sve do te mjere ponavljalo te čovjek, da nije starenja i umiranja, nije mogao primijetiti postojanje vremena..
Ako je ljubav tema nekog crteža, onda ga treba raditi s ljubavlju", rekao sam. „Ako se pojavljuje bol, onda se na njoj mora osjetiti bol. Ali, bol se ne treba vidjeti na likovima ili biti prikazana suzama, već mora izvirati iz unutarnje harmonije crteža, koja se na prvi pogled ne vidi, ali se može osjetiti.
Pomoću boja, umijeća i ljubavi prisjećamo se Alahove zapovjedi: „Vidite!" Sjećati se znači da znaš ono što si vidio. Vidjeti je znati bez sjećanja.
Ja, slepi ostareli iluminator, znam da je Alah stvorio onakav svet kakav bi jedno sedmogodišnje dete želelo da vidi. Jer, Alah je stvorio svet da bi ga mogli videti, pre svega. Zatim nam je dao reči da bismo rnogli međusobno podeliti ono što vidimo, da bismo mogli razgovarati, a mi smo od reči sastavili priče smatrajući da crtanje postoji radi tih priča. Ipak, crtanje je traganje za Alahovim pamćenjem i posmatranje sveta onako kako ga on vidi.
Da li ljubav pravi budalu od čovjeka ili se samo budale zaljubljuju? Sve budale vjeruju da u njihovoj ljubavi postoje neke okolnosti koje zahtijevaju veoma posebnu žurbu, te razotkriju snagu svoje ljubavi i time voljenim osobama stavljaju oružje u ruke, a ona, ako je pametna, odložiće svoj odgovor. Nauk: žurba u ljubavi odlaže.
Da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići?
Ljubav je sposobnost da se nevidljivo napravi vidljivim i želja da se ono što je nevidljivo uvijek živo osjeća u blizini.
SNEG
U autobusu je sedeo odmah iza vozača i razmišljao o tišini snega. Tako bi nazvao ono što je u sebi osećao da je to bio početak neke pesme. Tišina snega.
Da nije bio umoran od putovanja i da je malo više pažnje obratio na velike pahulje koje su sa neba padale kao ptičija pera putnik do prozora mogao bi da predoseti da se približava jaka snežna oluja i možda bi još od početka shvatio da je krenuo na putovanje koje će mu promenuti čitav život, pa bi se vratio natrag.
Šta ja radim na ovom svetu pomislio je Ka. Ovako izdaleka pahuljice izgledaju tako žalostivo,a takav mi je život. Čovek živi, troši se, nestaje. Pomislio je kako istovremeno i nestaje i biva: voleo je sebe, s ljubavlju i tugom pratio je put kojim je poput kakve pahulje napredovao njegov život. Njegov otac upotrebljavao je miris posle brijanja – setio ga se. Setio se hladnih stopala u papučama svoje majke koja je u kuhinji spremala doručak dok je on njuškao taj miris, jedne četke za kosu, slatkog ružičastog sirupa za iskašljavanje koji su mu davali da pije kad bi se noću probudio kašljući, kašike u ustima, svih onih malih stvari što čine život, jedinstva snega, pahuljice…
Claude Monet
