Приказивање постова са ознаком Vilijam Šekspir. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Vilijam Šekspir. Прикажи све постове

четвртак, 23. април 2020.

MOJ IZBOR: Vilijam Šekspir

Svetski dan knjige proslavlja se širom sveta 23. aprila još od 1995. godine, kada je ovaj praznik pisane reči ustanovljen na Generalnoj konferenciji Uneska u Parizu. 
Ipak, ova tradicija vuče znatno duže korene u Španiji, gde se ovaj datum obeležava od 1923. godine, kao dan kada su preminuli velikani svetske književnosti Migel de Servantes i Vilijam Šekspir koji je upravo rodjen na današnji dan. 
***
"Pri rođenju plačemo što smo stupili na ovu veliku pozornicu budala"
„Bože, mi znamo ko smo i šta smo, al‘ ne znamo šta možemo biti.“
“Mali je izbor u truloj jabuci!”
" Tišina je najrečitiji interpretator radosti. "

MADRIGAL

O, skloni, te tvoje usne skloni
Što su na vernost ljupko se klele;
Te oči – tu zoru dana ukloni,
Te svetle što jutro bi zavele,

Al’ poljupce moje te usne nek vrate,
neka mi vrate.
Pečate ljubavi uzalud date,
uzalud date.

***

Sonet 75

Mojoj si misli što životu jelo,
Što zemlji pljuska proljetnoga snaga,
Ja za tvoj mir se borim vrijeme cijelo,
Ko škrtac oko žuđenoga blaga.

Čas se ko škrtac veselim, čas bojim,
Lupeško doba pokrast će mi blago,
Tren s tobom biti na samu nastojim,
Tren sretan da svijet vidi moje drago.

Čas pogled na te gozba je obilja,
Čas bez pogleda tvog od gladi stradam,
Ja drugog nemam i ne želim milja,
Osim što uzet od tebe se nadam.

Dnevice tako ginem i uživam,
Od gladi stradam, u obilju plivam.

***


“Ljubav nije ljubav koja se menja kad naiđe na promenu ili odlazi sa onim koji odlazi. O, ne! To je večni putokaz, snažan i ničim uzdrman. To je zvezda vodilja svakoj izgubljenoj barci čija je vrednost nepoznata, ali ne i veličina. Ljubav nije igračka vremena, mada rujne usne i obrazi pod zamah njegova srpa dolaze. Ljubav se ne menja sa njegovim kratkim časovima, nedeljama, ona traje večno, do samog sudnjeg časa. Ako je ovo greška, dokaži mi ili ja nikada pisao nisam, a čovek voleo nije.”

„Ali ne budite ni suviše krotki, već neka vas uči vaše rođeno osećanje mere: udesite radnju prema reči, a reč prema radnji, i naročito se starajte da nikad ne prekoračite granice prirode. Jer svaka takva preteranost promaši cilj glume, čiji je zadatak, u početku i sad, bio i jeste da bude, tako reći, ogledalo prirode: da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom sadašnjem pokolenju i biću sveta njegov oblik i otisak.“
Hamlet

Šekspir je umro 1616. godine, sahranjen je u Crkvi svetog Trojstva u Stratfordu na Ejvonu, a na njegovom grobu je, po njegovoj želji, napisano: „Proklet da je ko mi pomeri kosti”. Iako je bilo uobičajeno da se stare kosti izbace i napravi mesta za druge, ova kletva sačuvala je Šekspirov grob od uznemiravanja do današnjih dana.





субота, 28. март 2020.

MOJ IZBOR: Vilijam Šekspir

Vreme vladavine korone. Ulazimo u četvrtu nedelju karantina. Trudim se da ne mislim previše o tome. Vreme idealno za presabiranja, razmišljanja. Gledam na to kao dar i priliku da se ponovo okupimo, malo više razgovaramo, volimo i praštamo, izvučemo neku pouku za ubuduće.
Čitam, možda i previše, otuda moje vraćanje blogu. Moj beg i utočište. Samo Moje vreme. 
Vraćam se poeziji. Od sad pa nadalje svako veče jedna pesma na dar.





Where late the sweet birds sang: LXXIII

TTi sad u meni gledaš one ure - 
Kad lišće s grana ode svome kraju
I one gole od zime drhture
Ko pusti hor gde ptice ne pevaju.

U meni vidiš belog dana veče
Čije je sunce zašlo s ruba plava;
Kog će odneti crna noć što teče - 
Drugo ja smrti u kojoj sve spava.

U meni vidiš vatre plamsaj žuti
Što na pepelu leži uspomena,
Kao na odru gde će izdahnuti
Tim sagorena - čime je hranjena.

To što vidiš ljubavi moć daje,
Jer ljubiš ono što skoro nestaje.


preveo: Sima Pandurović






🎨
Pjer Puvi de Šavane


четвртак, 15. децембар 2016.

Moj izbor: Vilijam Šekspir

HLADAN

sonet 2
Kad ti četrdeset zima skoli čelo i nagrdi rovom polje što je sjalo, privlačna ti mladost - gordo ruho belo - biće jedan dronjak koji vredi malo. I upitan tada: Šta je sa lepotom, kud se tvojih mladih dana blago dede? "U usahlom oku", ako dodaš potom to će biti stid i reči što ne vrede. Iz lepote tvoje izdanak da viri - tad bi mogo reći: "Ovo dete sada pravda moju starost i moj račun miri", jer tvoja lepota i u njemu vlada. To bi bilo - biti obnovljen - star, jadan, i gledati svoju toplu krv; a hladan.

KAD TE BUDAN SNEVAM

sonet 43
Što više žmurim, oči bolje vide, jer ceo dan ne vide što gledaju; Al kad ih sklopim, tvoj lik u njih ide, zatvorene te jasno osećaju. Kad i sen tvoja tamu svetlom čini, te u mom oku sklopljenom sja čilo, kakav bi prizor na dnevnoj vedrini, divan i blistav - tvoje biće bilo. Kako blaženo oči bi mi sjale po živom danu da te smotre zene, kad i u mrtvoj noći su sen znale tvoju da vide, u snu, zaklopljene. Svi dani su noći – dok te ne ugledam, sve noći dani – kad te budan snevam.


sonet 66. " Umornom od svega u smrt mi se žuri, Jer videh zaslužnog kako bedno prosi, I nitkova što se bogato kinđuri, I odanost kako poniženja snosi. I zlatna odličja o pogrešnom vratu, I savršenstvo u blatnom bešćašću, I device silom predane razvratu, I snagu straćenu nesposobnom vlašću, I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja, I zločince kako vladaju dobrotom, I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja, I kako iskrenost brkaju s prostotom: Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati, Od nje me tek ljubav može sačuvati."

O RUŽO MOJA, U SVETU GOLEMU

sonet 109
Ne kaži, da mi srce izdaje tebe, mada tiho gasne, čim te ovde nije; Lakše bih se, veruj, delio od sebe, no od ovog srca, što za tebe bije. Ta ljubav mu je dom – i ako nekad odlutam – opet joj se vratim, tačno i na vreme, uvek isto rad, čio da operem ono što zablatim. Ne veruj nikad, ni kad mnome vlada slabost, što svaku ljudsku put opseda, da bi me mogla nastranost da svlada, da uzmem išta od tog što svet ispreda; O, ružo moja, u svetu golemu, bez tebe - ničeg, ti si sve u njemu.


O, GOSPO MOJA
O, gospo moja, kud žuriš sve?
Zastani, čuj, ja volim te;
Veselo i tužno ja pjevat’ znam.
Ne idi dalje, zastani rađe:
Putu je kraj kad se ljubav nađe –
To svaki pametan čovjek zna.

Šta je ljubav? I ona ima kraj.
Dok srce voli, oduška mu daj –
Budućnost ne znas, sta kome sprema.
Ne odgadjaj zato čas sreće sad,
Poljubac tvoj sam dobiti rad,
Jer duga vijeka mladost nam nema.


Sonet 18
Kad poredim tebe s lepim danom leta –
Ti si mnogo lepša, više ljupka, nežna;
Pupoljak se smrzne u maju kad cveta,
Lepota je leta vrlo kratkosežna.

Katkad sunce s neba odveć vrelo sine,
Njemu lice zlatno oblak često skriva,
Sva lepota žene sa vremenom mine –
Priroda il’ udes čari joj razriva.

Al’ tvog leta sunce nikad neće zaći –
Ti ostat’ nikad nećeš bez sadašnjeg sjaja;
Van života ti se nikad nećeš naći
Dok u pesmi ovoj večnost te osvaja.

Sve dok ljudi vide i dok život traje
Ova pesma tebi život će da daje.

---

138

Kad se draga kune da istinu živi,
verujem joj zdušno, mada znam da laže;
kad mi se ko mladom, prostodušnom divi,
k'o nekom ko sveta ne poznaje lâže,

Taštinu mi hrani što me mladim smatra
premda dobro zna da moja mladost vene;
lažljiv jezik njen je vera mi i vatra,
istinu smo skrili: mi ljubimo sene.

Zašto ona svoje ne prizna mi laži?
i iskustvo zašto ja ne priznam svoje?
Privid poverenja ljudsku ljubav snaži:
u strasti se nikad godine ne broje.

Jedno s drugim tako ležimo u laži,
dok laskanjem slasnim laž nam sumnju blaži.









Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...