DA SI BLIZU
Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
USHIT
Tvoje su oči za me
lisnata, topla streha.
Našla sam biser - kamen
u školjci tvog osmjeha.
U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.
Tvoje su oči za me
lisnata, topla streha.
Našla sam biser - kamen
u školjci tvog osmjeha.
U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.
KAD BI SE MOGLO OTPUTOVATI
Kad bi se moglo otputovati,
kad bi se moglo sjesti na konja i otići zauvijek,
ili neku staru lađu prevariti da nas odvede iz grada.
Prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju,
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru,
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti,
a koji pjevaju umorit će se od pjesme.
Ja nikad ne bih otputovala,
ni na konju ni na lađi,
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim.
I zato jer se plašim povratka.
Ali kad bi se moglo otići zauvijek,
i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
