MOJ IZBOR: VESNA PARUN

 

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice,

ako mi oči budu siromasi,

ako mi ruke budu udovice

koje prisustvo ljubavi ne krasi,

I ako noću ne čeznem u snima

i ako danju ne žudim na javi

i ako venem u močvarnim dnima

i u tjesnoći duša mi boravi,

I ako ulje nalijevam u svijeću

uhodi tamno da pomognem djelo

u krivom ako vjerujem umijeću

i laži svoje pozajmljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava

neka me zemlja iz milosti briše.

I ako živim k’o jalova trava

neka me sunce i ne grije više.

Moj izbor: Vesna Parun

MUZlKA U BRDU

I brda su rasla ...

Zarobila sam neki glas u vrtu.
Bila je trešnja. Imala sam sve.
Prvo se čuo zov a onda sve bijelo od
latica postade. I jeku možeš vidjeti:
luk svjetlosti nad očima, kao uspavanka.
Koliko koračaja do tebe, moja sudbino.

I u čekanju se neprestano mijenjamo.

Već smo bili zatvorili prozore. Kad eto
jedno proljeće zaputilo se izvoru
(i tebe oči tvoje da me vole).

I osjetih da i ja izvirem odnekud. Da tečem.
A sve je promijenjeno, i sama ljubav,
kao južni vjetar iznenada na brijegu

I eto: lovac silazi proplankom. Postadoh
isto što i on, ne mogu drukčije
a livada je široka.
I lovac. I izvor. I vjetar. I trešnja. I brdo.

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost
kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao čovjek;
daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,
da ne čujes kako pjevam u predvečerje njeznu uspavanku drugoj dragani
koja leži sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snažnije
i umjesto umirujućih zvukova uspavanke
cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu
ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi,
i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....

William Penhallow Henderson

Moj izbor: Vesna Parun

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

USHIT

Tvoje su oči za me
lisnata, topla streha.
Našla sam biser - kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.

 KAD BI SE MOGLO OTPUTOVATI

Kad bi se moglo otputovati, 

kad bi se moglo sjesti na konja i otići zauvijek,

ili neku staru lađu prevariti da nas odvede iz grada.

Prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.

Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju,

planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru,

sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.

Jer koji plaču polako će se utješiti,

a koji pjevaju umorit će se od pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala, 

ni na konju ni na lađi,

jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.

Jer nemam od koga da bježim.

I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek,

i zaista otići s pjesmom

mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.

I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom

bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.