PISMA
Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.
Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema
Budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.
Kaže, pa otvorim, i opet u me zrene,
Ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
Pisma što neće stići čita paučina.
Ruka tad zatvori sanduk – to škrine ključ bez ruke.
Oči još okrznu ime – to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema me više,
I da se to svakoga jutra napravim od žbuke.
Ničega više nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše.
***
"Sklupčala si se u meni u tmulo, nemušto, jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il' da iscvateš u nebo – da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao."
***
"Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!"
A.G.Matoš
