Ali kad nastupi mrak, kad ućute tice, zamiriše postelja na sapun i na čistoću, spolja dopiru nerazumljivi glasi noćnog života, a unutra samo pucka kandilce i miš gricka dasku, pa kad se i oči zatvore, i to ne stoga što imaju potrebe i umora, nego što je to tako red, što je noć i što se mora spavati, — onda se razbukti čist unutarnji život, srce zaigra kao odularen konj. Blago onome ko tada ima makar i lepih uspomena! A baba Vujka je mislila tada: na svoju Planinku, na Aminnu — po tome bi ona spavala; i na sina — zbog njega je suze prolivala, a od suza se gasi san, kao vatra od dažda.
(Baba Vujka)
Milena Pavlović Barili
