NIMBUSI NAD VIDNIM POLJIMA
Ne vidi svako isti svijet istim očima.
Svak u njemu vidi pogled vlastiti.
Ne gleda svako čisti svijet čistim očima,
neko je svijet morao svojim okom premastiti.
Čudnovato da se ljudi mrze i dijele.
Znači: u očima imaju sjene, mrene, pjege.
I pored traženja neba, mora i očne njege
ljudske oči nisu nikad čitave ni cijele.
(Strašni ključ svega!)
I često su stvari oblaci i pjene,
često mjehurići i slomljen odraz na vodi.
Često su ljesak šara usred sjene,
često pelud što daleki kraj plodi.
Tiha je java i nestvarna i stvarna.
I pitanje je što stoji, traje, što se drži.
Eterična, halucinatoma i parna,
maglovita, u dimu, na vjetru, na suncu što prži.
Stojećke snivaju ljudi sve, sniju vina s nogu.
I obzori su perspektive sanja,
i sutoni su vidik što se sklanja
i izranja, i div što mijenja togu.
Iz polja vida ljudi opoj piju.
I ja sumnjam mnogo, kad me java čara,
da me stalno moje oko vara,
da u mom oku iluzije kliju
i da se šire kao šarna para
što hara.
SAMO JE SAN STVARNOST
Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra…
Preostaje samo nada i očekivanje.
Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.
Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne
ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe…
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu
izgaranju nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno
bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila
jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar,
da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim
zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.
