POŠLJE MNOGO LJETA
Pošlje mnogo ljeta ovdje opet stojim;
Lepenica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I visoko šumi vrhovima svojim.
Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo dugo kao breze dvije?
Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mi dušu grije,
I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...
Kiseljak, 11.jula 1903.
***
PRETPRAZNIČKO VEČE
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.
Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.
Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne plamen i blagoslov taji.
Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.
Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.
Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.
Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.
U to bi halka zakucala. – „Petar!“
– Usklikne otac – „On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo –
Otvorite mu!“… – I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.
Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…
Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…
O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko’…
Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al’ gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.
Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema… Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…
No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola –
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.
Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.
Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake ptice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.
Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.
Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.
Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge…
I slušaj! Redom zapjevaše one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:
„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!
Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.
Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!
Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna“…
I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zâri…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…
1910.
