Noć skuplja vijeka je ljubavna pesma Petra II Petrovića Njegoša, nastala najverovatnije 1844. godine u Perastu, gde je vladika Rade jedno vreme boravio.U Perastu je napisao svoju jedinu ljubavnu pesmu, koju je kasnije nosio i skrivao ispod svešteničke mantije „na strani srca”. Kada je njegov sekretar za to saznao, listić sa pesmom vladika je spalio i nad njim gorko plakao.
NOĆ SKUPLJA VIJEKA
Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!
Olja Ivanjicki, Njegoš u Perastu, 1997, iz ciklusa “Noć skuplja vijeka”
***
Ja se nadam nešto tvoje
Da u dušu moju sjaje.
Neizvjestan, al se gordim
Što sa tobom svojstvo imam.
Ti si okean beskonačni,
a ja plovac bez vesalah,
misli su mi bura jaka:
Sa mnom čine valovanje,
nagone me naprijed plivat.
(Crnogorac svemogućem Bogu)
***
Ah, misli sveštena, slatka pišto duše,
ti me uvjeravaš, uvjeravaš jako
da častica jesi ognja besmrtnoga,
da imadeš svojstvo sa ocem svijetah.
Jer kako on isto u beskonačnostima
što sveštenom mišlju skroji plan bitnosti
i reče joj: “Budi!” i rodi se biće,
tako i ti isto u malome krugu,
podražujuć' svetom od kog si istekla,
idealno stvaraš, jer ne mož na djelo...
Ako mi nijesi besmrtnosti sv'jedok,
A ti bič si meni i tirjanin ljuti,
Kojega bi samo sudba naopaka
Morala čovjeku rad mučenja dati,
Da mu kratki dani i ništavi život
U prokletstvu grkom i u plaču prođu.
Da, smrtni bi bio najgrđe stvorenje
Ako mu nijesi ti vjesnica prava
Besmrtiju duše vječnoga blaženstva.
(Misao)
