Moj izbor: Knut Hamsun/ Glad

 

Zar je Gospod prstom pokazao na mene? Ali zašto baš na mene? Zašto nije na nekog drugog čoveka, recimo u Južnoj Americi? Kad sam o tome razmišljao, bivalo mi je sve neshvatljivije zašto su baš mene izabrale kao kamen kušnje mušice sudbine. To je zbilja prilično osebujan postupak, preletjeti čitav svijet, samo da se mene dosegne; Zašto baš meni nikako da zasja sunce? Nemam li ja jednako pravo na život kao i svatko drugi, kao antikvar Pascha ili otpremnik Hennechen? Zar nisu moja ramena kao u diva i nemam li dvije snažne ruke kojima mogu ma što raditi; ta zar nisam u Ulici Møller tražio mjesto drvosječe, samo da privredim za kruh svagdašnji? Zar sam možda lijen? Nisam li se trudio da nađem mjesto, slušao predavanja, pisao članke za novine, i danju i noću radio i čitao kao lud? Nisam li živio kao škrtac, jeo hleb i mlijeko kad sam imao mnogo, a samo hleb kad sam imao malo, i gladovao kad nisam imao ništa? Zar sam možda stanovao u hotelu, ili sam možda imao nekoliko soba u prvom spratu? Eto, stanujem u nekakvoj rupi iz koje je i sam Bog zajedno s ljudima pobjegao prošle zime, jer je u nju padao snijeg. Ako on misli da će me privući k sebi i da će me učiniti boljim bude li me izmučio do smrti i stavljao mi na put nedaću za nedaćom, onda se on vara; to je sigurno. I gotovo plačući od prkosa uzdignuh pogled prema nebu i tiho mu to kazah jednom zauvijek.

Svuda oko mene širila se uzvišena atmosfera mraka; sve je utihnulo, sve. Ali gore, u visini, šumio je vječni pjev, duvanje povjetarca, kao neko daleko, bezglasno zujanje koje nikad ne prestaje. Tako sam dugo osluškivao to neprekidno bolećivo zujanje da me je već počelo zbunjivati. To su zacijelo simfonije svjetova nada mnom, zvijezde pjevaju...

Svijest da sam još uvijek čist i pošten prostruji mi glavom i ispuni me divnim osjećajem da sam čvrst karakter, da sam kao bijeli svjetionik usred uzburkanog ljudskog mora a ne podrtina kakvog broda koju talasi bacaju amo-tamo. Da založim tuđu stvar za jedan pišljivi obrok, da se najedem i napijem, da dušu upropastim prvim zalogajem, da crnom mrljom uprskam poštenje, da postanem lopovom i zastidim se sam pred sobom – nikada! Nikada! 

Kako sam trčao! Ali nije mi žao, zaslužio sam to. Kako sam mogao i pomisliti na to da zamolim jednu krunu!? Sad vidim posledice! I stao sam se blago opominjati, kao što bi to činila majka. Govorio sam sve dirljivije, i kako sam bio slab i umoran, zaplakah. Tihim, unutarnjim plačem, jecajima bez suza.

Ovdje je bio tako divan mrak oko mene. Stao sam glodati dobivenu kost. Nije imala nikakvog ukusa. Iz kosti je izbijao oštar miris krvi i meni se smuči. Počeo sam iznova; da to samo ostane u meni, sigurno bi dobro djelovalo. Bilo je važno jedino to da mi ostane u želucu. No opet mi se smučilo. Razljutio sam se, bijesno zagrizao u meso, otkinuo mali komadić i silom ga progutao. Ništa nije koristilo: čim su se ti mali komadići ugrijali u želucu, odmah su se na žalost i vraćali. Grčio sam ruke kao ludak, zaplakao od bespomoćnosti, grebao se kao opsednut od vraga, plakao, tako da se i kost smočila od suza, plakao kao da će mi srce puknuti, a zatim opet povraćao. Tada sam iza glasa prokleo sve sile svijeta. Tišina. Oko mene ni živa stvora, ni svjetla, ni šušnja. Ja sam u najstrašnijem stanju, dišem teško i glasno, škripim zubima kad moram povratiti komadiće mesa koji bi me možda zasitili. Kada sve to nije savršeno ništa koristilo, bez obzira koliko sam se jako trudio, bacio sam kost prema vratima pun bijesa. U nemoćnoj mržnji uzviknuo sam i zaprijetio nebu, zaurlao i opsovao ime Božje promuklim i divljim glasom, grčeći prste i svijajući nokte... Slušaj me ti sveti Baalu gore na nebu, ti ne postojiš, a ako postojiš, proklet ću te tako snažno da će tvoja nebesa početi drhtati od paklenske vatre! Reći ću ti ovo, znaš da sam ti se ponudio kao sluga, i ti si me odbio, odgurnuo me od sebe, i sada ti za sve vijeke vjekova okrećem leđa jer nisi prepoznao svoje vrijeme za kažnjavanje! Govorim ti ovo, znam da ću umrijeti, a svejedno ti se rugam, čak i oči u oči sa smrću, ti Apise na nebesima! Upotrijebio si silu protiv mene, a ne shvaćaš da silu ne vrijedi primijeniti na mene. Zar to nisi mogao predvidjeti? Jesi li možda spavao dok si stvarao moje srce i moju dušu? Govorim ti ovo, a sva moja energija i svaka kap moje krvi raduje se što te ismijavam i pljujem na tvoju milost. Od sada nadalje, odričem se svih tvojih djela i svih tvojih običaja, izgnat ću svoje misli ako ponovno na tebe pomisle, i iščupat ću si usne ako samo još jednom izgovore tvoje ime. A sada, ako i postojiš, reći ću ti svoju posljednju riječ u životu ili smrti, reći ću ti zbogom. I tako postajem nijem, i okrećem ti leđa, i krećem svojim putem... Tišina.

Siromaštvo je u meni istančalo stanovite sposobnosti koje su mi neugodne, jest, mogu joj dokazati, upravo neugodne, na žalost. Ali ipak, i to ima svoje dobre strane,  pomaže  mi  u  stanovitim  situacijama.  Neinteligentan  siromah  vidi  uvijek  bolje  od inteligentnog bogataša. Siromah se ogledava na svakom koraku, nepovjerljivo prisluškuje svaku riječ. Svaki njegov korak zadaje mislima i osjećajima njegovim jedan zadatak, jedan posao. On je istančanog sluha i pun osjećaja, iskusan čovjek sa zapaljenim ranama na srcu...

#zanimljivosti

Nakon  dve godine  provedene  u Americi,  u  trenutku  kada  je  završavao  naporan radni dan  Hamsun je počeo iskašljavati krv. Dijagnostikovana mu je tuberkuloza u poslednjem stadijumu i prognoza da mu je preostalo još samo tri meseca  života.  Njegovi  su  mu prijatelji  sakupili  novac  za  kartu  za  brod  do  Norveške,  ali  Hamsun  se  nije  predavao  i  odlučio  je da će se sam izlečiti. Otputovao je vozom u New York, i to na svoj ekscentrični način: sedeći na krovu vagona, otvorenih usta gutao je ogromne količine svežeg vazduha. Kad  je  nakon  tri  dana  stigao  u  New  York,  već  je  tvrdio  da  je  napola  zdrav.  Tu  prepoznajemo junaka čelične volje iz romana »Glad«. Hamsun se iz New Yorka ipak vratio u Norvešku, ali ova mu bolest više nikada nije pravila problem.

Moj izbor: Herman Hese/Igra staklenih perli

a 

Igra staklenih perli je specificna kombinacija matematike i muzike koje čoveka treba da navedu na različite meditacije i uživljavanje u vlastiti duh. Roman je nastajao duže od deset godina. 

Albertus Secundus tract. de  cristall . spirit.  ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28. U Knehtovom rukopisnom prevodu:

Ništa se predstavljanju rečima ne izmiče toliko, a ipak ništa nije neophodnije ljudima izneti pred oči koliko izvesne stvari čije postojanje nije ni dokazivo ni verovatno, ali koje, baš time što ih pošteni i savesni ljudi donekle tretiraju kao postojeće, bivaju dovedene korak bliže postojanju i mogućnosti da se rode.

Stara je misao: što oštrije i neumoljivije formulišemo neku tezu, to ona neodoljivije iziskuje antitezu.

Za nas je junak i dostojan nekog naročitog zanimanja samo onaj koga su priroda ili vaspitanje doveli u položaj da svoju ličnost gotovo savršeno stopi sa svojom hijerarhijskom funkcijom, a da ne propadne njena snažna, sveža, divna pokretačka snaga, koja čini duh i vrednost individue.A ako između ličnosti i hijerarhije nastanu sukobi, to baš u tim sukobima vidimo probni kamen za veličinu ličnosti. Ukoliko manje cenimo otpadnika koga požude i strasti gone na raskid sa redom, utoliko nam je dostojnije sećanje na žrtve, uistinu tragične.

Igrač staklenih perli igra kao što umetnik svira na orgulji. A savršenstvo te orgulje je jedva dokučivao. Njeni manuali i pedali dodiruju čitav duhovni kosmos, registri su joj gotovo bezbrojni. Teorijski bi se tim instrumentom mogla u igri reprodukovati čitava duhovna sadržina sveta.

Istorija se odigrala — da li je bila dobra, da li bi bilo bolje da je izostala, da li možemo priznati njen „smisao”, to nema značaja. Tako su se odigrale i one borbe za „slobodu” duha i u onom poznijem, feljtonističkom dobu dovele dotle da je duh u stvari uživao nečuvenu i njemu samom više nesnošljivu slobodu; on je bio potpuno savladao crkveno tutorstvo i delimično državno, a još jednako nije našao neki zakon koji je on sam formulisao i koji poštuje, jedan pravi novi autoritet i legitimnost.

Počeci muzike nalaze se u dalekoj prošlosti. Ona nastaje iz mere i koren joj je u velikom jednom. Veliko jedno proizvodi dva pola; dva pola proizvode snagu mraka i svetlosti.Savršena muzika ima svoje uzroke. Ona postaje iz ravnoteže. Ravnoteža postaje iz pravoga, pravo postaje iz smisla sveta.Muzika počiva na harmoniji između neba i zemlje, na saglasnosti tmine i svetlosti. Države u rasulu i ljudi zreli za propast, dabome, takođe ne mogu bez muzike, ali njihova muzika nije vesela. Otuda: što je muzika bučnija, to ljudi bivaju melanholičniji, zemlja biva ugroženija, knez niže tone.

Ne želimo da zaboravimo da pisanje istorije, čak kada se to čini sa toliko smotrenosti i sa toliko dobre volje za stvarnost, još uvek ostaje bajka, a njena treća dimenzija je fikcija.

Tim časom bilo jasno odvojeno jučerašnje od današnjeg, prošlo od sadašnjeg i budućeg, kao što neko ko se probudi iz sna ne može sumnjati da je budan ni onda ako se probudi u istoj sredini koju je u snu video. Ima mnogo vrsta i oblika poziva, ali je srž i smisao doživljaja uvek isti: duša se budi, menja ili jača time što se umesto snova i unutrašnjih slutnji, iznenadno pojavljuje i dolazi poziv spolja,komad stvarnosti.

Mogao je osluškivati vetar ili kišu, zagledati se u neki cvet ili prugu rečne vode, ne shvatajući ništa, naslućujući sve, ponet simpatijom, radoznalošću, željom da razume, povučen od sopstvenog ja ka drugom, ka svetu, ka tajanstvenosti i svetoj tajni, ka bolno lepoj igri pojava.

“No permanence is ours; we are a wave

That flows to fit whatever form it finds” 

Svaki je od nas samo čovek, samo jedan pokušaj, samo nešto usput. Ali čovek treba da teži središtu a ne periferiji. 

Nije dubina sveta i njegovih tajni onde gde su oblaci i crnina, dubina je u jasnoći i vedrini. Ta vedrina nije šala ni samodopadljivost, ona je najviša spoznaja i ljubav, potvrda svekolike zbilje, budnost na rubu svih dubina i ponora, ona je vrlina svetih i vitezova, ona je nepokolebljiva, a sa starošću i blizinom smrti samo raste. Ona je tajna lepote i bit svekolike umetnosti.'' 

Nije znao da li da se raduje zbog blaženstva tih trenutaka, ili da plače što su prošli.

— Nigde dva čoveka ne mogu tako lako postati prijatelji kao pri sviranju.

Smešio se u sebi kao da je sišao u svoje sopstvene misli .. Iz njega je zračio mir.

Svako od nas je samo čovek, samo pokušaj, samo neko na proputovanju. Ali treba da putuje onamo gde je savršenstvo, treba da teži ka središtu, a ne ka periferiji.

Izvesno, dva naroda i dva jezika neće se moći jedan drugom tako razumljivo i tako prisno poveriti kao dva pojedinca koji pripadaju istom narodu i jeziku. Ali to nije razlog za odricanje od razumevanja i poveravanja. I među sunarodnicima i ljudima istog jezika stoje pregrade koje sprečavaju puno poverenje i puno uzajamno razumevanje, pregrade obrazovanja, vaspitanja, obdarenosti, individualnosti. Može se tvrditi da svaki čovek na Zemlji može načelno razgovarati sa svakim drugim, i može se tvrditi da na svetu uopšte ne postoje dva čoveka među kojima je mogućno pravo, potpuno, prisno poverenje i razumevanje – jedno je isto toliko tačno koliko i drugo. To je jin i jang, dan i noć. Oboje imaju pravo, na oboje se povremeno mora podsetiti... 

Ta veselost nije ni flert, ni samozadovoljstvo, ona je najviše saznanje i ljubav, potvrda sve stvarnosti, budnost na rubu svih dubina i ponora, ona je vrlina svetaca i viteza, ona je nenarušiva i, sa starošću i približavanjem smrti, uvek samo raste. Ona je tajna lepoga i prava supstanca svake vrline... 

Učenost nije bila uvek i svuda vesela, iako bi to trebalo da bude. Ona, kult istine, kod nas je tesno povezana sa kultom lepog i osim toga sa meditativnom negom duše, nikada, dakle, ne može potpuno izgubiti vedrinu. Ali naša igra staklenih perli sjedinjuje u sebi sva tri principa: nauku, obožavanje lepog i meditaciju. Tako bi jedan pravi igrač staklenih perli trebalo da bude natopljen veselošću kao zreo plod svojim slatkim sokom, trebalo bi pre svega da ima u sebi veselost muzike koja nije ništa drugo do smelost, do veselo nasmejano koračanje i igranje kroz središte strahota i plamena sveta, svečano prinošenje žrtve. 

Postoji istina, dragi moj! Ali učenje za kojim ti žudiš, apsolutno, savršene učenje koje jedino donosi mudrost - takvo učenje ne postoji. Ti uopšte i ne treba prijatelju, da čezneš za nekim savremenim učenjem, nego za usavršavanjem sebe samoga. Božanstvo je u tebi, ne u pojmovima i knjigama. Istina se proživljava, ne propoveda se. 

Hermann Hesse, njemački književnik i dobitnik Nobelove nagrade, često je naglašavao važnost individualnog puta, samospoznaje i hrabrosti u suočavanju s izazovima života, stoga poziva na hrabrost, upornost i prihvaćanje životnih izazova kao dijela puta prema dubljem razumijevanju sebe i svijeta. 

...

“Svakodnevno kraj nas žubori punina svijeta, svakoga dana cvijeće cvjeta, svjetlost sja, radost kliće. Zahvali u njem gdjekad tražimo žeđ, katkad umorni i mrzovoljni ne želimo za njeg ni čuti, no uvijek nas okružuje obilje ljepote.

Ne smijemo dopustiti da nas zaplaši i ogorči turobnost svijeta i njegova đavolska ugroza. Hoće li taj svijet sutra propasti ili ne, nije naša briga ni odgovornost. Dokle god postojimo, mi moramo i želimo puni hvale uživati u onome čime nas taj svijet može obradovati, pa bilo to tek nebo i njegov čaroban svod.

Da bi se zbilo moguće, moramo uvijek iznova pokušavati nemoguće.

Protiv podlosti života najbolje je oružje: hrabrost, svojeglavost i strpljenje. Hrabrost snaži, svojeglavost zabavlja, strpljenje umiruje.

Suosjećaj sa svom patnjom ovoga svijeta, no svoje snage ne usmjeravaj tamo gdje si nemoćan, već prema bližnjemu kojemu možeš pomoći, kojega možeš voljeti i obradovati.”

2.7.1877.

* U pripremi: Hazarski rečnik, Milorad Pavić

Moj izbor: Ivo Andrić / Ex ponto (I deo)

Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.

Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao.

Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve — a šta se čovjeku ne može uzeti?

U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenja leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač.

Žeže me samilostan pogled nerođenih.

Kud sam ja sve lutao!

Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu! — Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.

Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nabijaju po dolinama. Bio sam nijemi, oholi gost života. 

Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgusnu na mrežnici mojih očiju...Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi lakše bude.

Ko zna od sretnih i slobodnih šta je to samoća? Ni pauka nije bilo da jednom bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj. Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.

I pitao sam se: zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život?

I tada kad se je u kupanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me omiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.

Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.

 Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.

Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu.

I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su sretniji od mene.

Od kud mi ovaj čudni osjećaj?

Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetni dan. I zaboravljam sve oko sebe.

Danas, kao i u svim teškim danima zatočenja, meni je žao svih ljudi koji žive dane, onih koji čine zlo jednako kao i onih koji ga snose, žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše i najteže mi je žao majke. Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja. Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosne ruke?

U sobi, gdje sam se — u koban čas! — rodio. Ti bdiješ i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: »Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?«

Ti nemaš šta iznijeti do sirotinjsko srce i stare ruke s tragovima rada i bezglasne suze, ali Ti plači i moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na božjem dlanu?

O gdje je ona mukla riječ, tiha, nerazumljiva, dobra riječ, što svijetli u mraku kao mali, mali oganj koji se nikad ne gasi? 

Gdje je riječ utjehe?

Pred sam suton je prestao snijeg. I nastala je tišina nad šumama i bijeli vlažni mir visokog, visokog snijega. On je pokrio omorike kao mramorne kapelice i zasuo staze. 

Neizrecivo tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u šumi, slomila grana pod snijegom bilo je kao da je najvećem stablu srce puklo. 

- Kuda ćeš, Jelena?

Ima časova kad gorim mirno, kao žrtveno svjetlo tek uneseno u hram.

Budući!Ne, ne želim spomena, neka budem neznan i nijem kao kamen koji šuti u temelju, neka me nestane bez traga i imena, neka moj tamni život — grijeh i patnja ne baci nikad svoju sjenku na Vaš bijeli put.

I gle, kao uvijek u časovima najvećeg iskušenja, ja vidim, da mi u dnu duše, pod tvrdom korom i sivim talogom praznih riječi i izvitoperenih pojmova koji tako brzo iznevjere, žive vječne, nesvjesne i blagoslovene baštine djedova, koji su tijelo svoje položili u stara rasuta grobišta, a jednostavne i jake vrline svoje u temelje naših duša.

Dvaput sam u životu imao prsten, ali sam ih jadno izgubio.

Staro prstenje, nježni pokloni; prvi; biser i tirkiz u ugasitom zlatu, drugi: krvava suza rubina koja spaja obruč neobične vitkosti. Ti ljubavni pokloni, očito, nisu imali sreće na mojim prstima.

Sa najbeznadnijim gubicima čovjek se najlakše pomiri. 

Strahovit je hod historije; preteški su tereti prošlosti i zahtjevi budućnosti na ovim uskim plećima.

Nicholas Roerich - Kapi života

Moj izbor Alber Kami, Mit o Sizifu

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957.god.

U tome je bila sva moja ljubav prema životu: tiha žudnja za onim što će mi možda izmaknuti, gorčina prikrivena zanosom.

O, dušo moja, životu besmrtnu ne stremi ti, već polje mogućega iscrpi. PINDAR, 3. pitijska

Poput velikih djela i duboki osjećaji znače uvijek više negoli su svjesni da iskazuju.Veliki osjećaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenošću rasvjetljavaju jedan isključiv svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, častoljublja, sebičnosti ili velikodušnosti. Ono što je istinito o već specijaliziranim osjećajima, bit će još istinitije za emocije, u osnovi jednako neodređene, ujedno i zbrkane i „sigurne”, i udaljene i „prisutne”, kao što su one koje u nama pobuđuju ljepota ili apsurd. 
Osećaj apsurdnosti može iznenaditi bilo kojeg čoveka na zavijutku bilo koje ulice. Takav kakav jeste u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svetlosti, on je neshvatljiv. Međutim, i sama ta teškoća zavređuje da se o njoj razmišlja. Lako je moguće da nam čovek zauvek ostane nepoznat i da u njemu uvek ima nešto neshvatljivo što nam izmiče. 
Praktično poznajem ljude, prepoznajem ih po njihovom vladanju,, po posledicama koje njihov prolazak izaziva u životu. I sve te iracionalne osećaje koje analiza ne bi mogla iscrpeti, jednako mogu praktično odrediti, proceniti ih, ujediniti zbir njihovih posledica u kategoriji inteligencije, shvatiti i naznačiti sva njihova lica, ocrtati njihov svet. Sigurno je da jednog glumca neću osobno bolje poznavati premda ga stoput vidim. Zbrojim li, ipak, sve junake koje je on igrao i kažem li da ga u stotom liku donekle bolje poznajem, zna se da će u tome biti deo istine. Jer je taj belodani paradoks istodobno i poučna priča. On sadrži moralnu pouku koja uči da se čovek jednako određuje i po svojim pretvaranjima, i po svojim iskrenim zanosima. Napokon, isto je, iako za ton niže, i s osećajima što su nedokučivi u srcu, ali ih delimično otkrivaju postupci koje potiču i duhovni stavovi koje pretpostavljaju.

Sve dotle dok duh šuti u nepomičnu svijetu svojih nadanja, sve se odražava i uređuje u jedinstvu njegove čežnje. Međutim, na njegov prvi poriv ovaj svijet puca i ruši se: beskraj blistavih krhotina nudi se spoznaji. Valja napustiti nadu da ćemo ikad iznova sastaviti blisku i spokojnu površinu koja bi našem srcu donijela mir. Nakon toliko stoljeća istraživanja, nakon toliko odustajanja među misliocima, mi dobro znamo da je to istina za svu našu spoznaju. Zanemarimo li okorjele racionaliste, može se reći da se danas gubi nada u pravu spoznaju. Ako bi trebalo napisati jedinu značajnu povijest ljudske misli, valjalo bi je napraviti od njezinih uzastopnih kajanja i njezinih nemoći. 

Izvjesnost o Bogu koji bi životu dao smisao daleko je privlačnija negoli moć da nekažnjeno činimo zlo. Izbor ne bi bio težak. Ali, izbora nema, i tada počinje gorčina. Apsurd ne izbavlja, on veže. On ne dopušta sve. Sve je dopušteno - ne znači da ništa nije zabranjeno. Apsurd samo izjednačava posljedice tih djela. On ne preporučuje zločin, bilo bi to djetinjasto, već utvrđuje beskorisnost grižnje savjesti. Ako su sva iskustva podjednaka, tada je i iskustvo dužnosti jednako opravdano kao i neko drugo.

Vrijeme će dati vremenu da živi, a život će služiti životu.

Sva su iskustva ista. Ima ih koja služe ili koja štete čovjeku. Služe mu ako je svjestan. U protivnom su bezvrijedna: o čovjekovim porazima ne presuđuju okolnosti, već on sam. 

Zašto bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?

Ljudi koji žive od nade teško se prilagođavaju ovom svijetu gdje dobrota ustupa mjesto velikodušnosti, nježnost muškoj šutnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko će reći: „Bio je to slabić, idealist ili svetac”. Valja, doista, poniziti veličinu koja vrijeđa.

Ima onih koji su stvoreni da žive i onih koji su stvoreni da vole...vječna ljubav postoji samo onda kada je onemogućena. Nema strasti bez borbe.. Mi nazivamo ljubavlju ono što nas spaja s nekim bićima samo zbog zajedničkog načina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Međutim, od ljubavi poznajem samo onu smjesu želje, nježnosti i razumijevanja koja me spaja s nekim bićem. Taj spoj nije isti i za neko drugo biće. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta iskustva...Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je istodobno i prolazna i jedinstvena.  

Za svjesna čovjeka, starost i ono što ona znači nije iznenađenje. On je baš zato svjestan što ne skriva pred samim sobom užas od nje.

U kojoj se mjeri glumac koristi svojim likovima, teško je reći. No to i nije važno. Važno je samo znati do kojega se stupnja poistovjećuje s tim nezamjenjivim životima. Zapravo se događa da ih ponese sa sobom, da oni polako prekorače vrijeme i prostor gdje su rođeni. Oni slijede glumca koji se više ne odvaja lako od onoga što je bio. Događa se da, dižući čašu, čini to kretnjom kojom Hamlet podiže svoj pehar. Ne, nije tako velik razmak što ga dijeli od likova koje oživljava. On tada obilno potvrđuje, svakog mjeseca ili svakog dana, onu tako plodnu istinu što uči da nema granice između onog što čovjek želi biti i onog što jest. On pokazuje do koje točke privid čini bitak, uvijek obuzet željom da što bolje predstavi neki lik. Jer njegova je umjetnost da se neograničeno pretvara, da što dublje uđe u živote koji nisu njegovi. Na kraju njegova truda razjašnjava se njegov poziv: prionuti svim srcem da ne bude ništa ili da bude više njih. Što je tješnji okvir koji mu je dan da ostvari svoj lik, to je neophodniji njegov talent. Za tri sata će umrijeti pod likom koji je sada njegov. Potrebno je da u ta tri sata osjeti i izrazi jednu cijelu izuzetnu sudbinu. To se zove izgubiti se da bi se iznova našao. U ta tri sata on kroči do konca bezizlazna puta za koji je čovjeku iz partera potreban cijeli život da bi ga prešao. 
Tako glumac stvara svoje likove za predstavu. On ih crta ili oblikuje, uvlači se u njihov zamišljeni oblik i njihovim utvarama daje svoju krv

Dostaje malo mašte da se  osjeti što znači glumčeva sudbina. On stvara i niže svoje likove u vremenu. U vremenu također uči njima vladati. Što je većma živio raznim životima, to se lakše od njih odvaja. Stiže vrijeme kada valja umrijeti na pozornici i u životu. Sve što je proživio nalazi se pred njim. On jasno vidi. Osjeća koliko u toj pustolovini ima mučnoga i nenadomjestivog. On zna i sada može umrijeti

. „I neka budu blagoslovljeni oni”, veli Hamlet, „čiji su krv i razum tako čudno izmiješani međusobno da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja mu se dopada.”

Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

Uvijek dođe vrijeme kada valja izabrati između kontemplacije i akcije. To se naziva postati čovjekom. To je razdiranje užasno. Za ponosno srce, međutim, tu ne može biti sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj križ ili ovaj mač. Ovaj svijet ima viši smisao koji nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja živjeti s vremenom i umrijeti s njim, ili ga se osloboditi za jedan viši život.

Kako ne razumjeti da u ovom ranjivom svijetu sve što je ljudsko, i samo to, dobiva dublji smisao? Napeta lica, ugroženo bratstvo, međusobno ljudsko prijateljstvo, tako snažno i tako nevino, to su istinska bogatstva jer su prolazna. Duh među njima najvećma osjeća svoju moć i svoje granice. To će reći, svoju djelotvornost. Neki su govorili o geniju. Ali, genij, to se olako kaže; meni je draža inteligencija. Valja reći da ona može biti divnom. Ona obasjava ovu pustinju i njome vlada. Ona poznaje svoja robovanja i razjašnjava ih. Umrijet će istodobno s tijelom. Ali je znanje njezina sloboda.
Meni ne trebaju ideje ni vječnost. Istine koje su po mojoj mjeri ruka može dodirnuti.

Biti bez nade ne znači očajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, ni bilo tko drugi, ne možemo ovdje suditi o njima. Oni ne traže da budu bolji, već pokušavaju biti dosljedni. Primijenimo li riječ mudrac na čovjeka koji živi od onoga što ima, ne misleći na ono čega nema, tada su oni mudraci. Jedan od njih, osvajač, ali osvajač duha. Don Juan, ali Don Juan spoznaje, glumac, ali glumac inteligencije, zna to bolje od bilo koga drugog: „Čovjek nimalo ne zaslužuje prednost na zemlji ni na nebu kad je svoju dragu, sitnu ovčju blagost doveo do savršenstva: pa ipak u najboljem slučaju ne prestaje i dalje biti draga, smiješna ovčica s rogovima - i ništa više, čak ako se i ne raspukne od taštine i ako ne izazove sablazan svojim prosudbenim stavovima.” 

Svi ti životi održavani u škrtu zraku apsurda ne bi se mogli održati bez neke duboke i postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapače, ovdje to može biti samo jedan neobičan osjećaj vjernosti. Viđeni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova ispunjavaju svoju dužnost, ne vjerujući da tako sami sebi proturječe. Jer bilo je važno ništa ne propustiti. Postoji, dakle, metafizička sreća da podrži apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma, nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, počasti su koje čovjek odaje svome dostojanstvu u borbi gdje je unaprijed poražen. Treba samo ostati vjeran pravilu borbe. Ta misao može biti dostatna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne niječe. Valja umrijeti ili živjeti u njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. „Umjetnost, i samo umjetnost”, veli Nietzsche, „imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.” 

Stvarati znači dvaput živjeti..Na kraju uvijek poprimamo lice naših istina

Umjetničko djelo nastaje tako da se inteligenciji ne dopusti razmišljati o konkretnom. Ono označava trijumf čulnog. Istodobno se u tome može vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinsko umjetničko djelo uvijek je po ljudskoj mjeri. Ono u biti kazuje „manje”

Ako je jedna umjetnost lišena pouke, onda je to doista glazba. Ona je odveć bliska matematici da od nje ne bi poprimila i njezinu bezrazložnost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i odmjerenim zakonima odvija se u zvučnom prostoru koji pripada nama, a onkraj njega titraji se ipak susreću u neljudskom svijetu. Nema čistijeg osjeta.

Misliti prije svega znači željeti stvoriti jedan svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto). To znači krenuti od temeljna nesklada što dijeli čovjeka od njegova iskustva da bi se, prema njegovoj čežnji, našlo zajedničko gledište, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumačen analogijama koji bi omogućio da se riješi nepodnošljiva razjedinjenost.

Plodnost i veličina nekoga književnog roda mjere se često prema otpacima koje nalazimo u njemu. Zbog velikog broja loših romana ne smijemo zaboraviti veličinu najboljih. Baš oni nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmišljanja, svoju intuiciju i svoje postulate. Ima također i svoje zahtjeve za jasnoćom

Malo misli udaljava od života, ali mnogo vodi k njemu. 

Ima toliko uporne nade u ljudskome srcu. Najosiromašeniji ljudi ponekad završavaju pristankom na obmanu. To odobravanje nametnuto potrebom za mirom, unutrašnji je brat egzistencijalnog pristanka. Postoje tako bogovi svjetlosti i kumiri od blata. Ali treba pronaći srednji put što vodi čovjekovim licima. 

Ako Bog postoji, sve ovisi o njemu i mi ništa ne možemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znači sam postali bogom - to znači već na ovoj zemlji ostvariti vječni život o kojem govori Evanđelje.

Dostojevski u sljedećim svescima Dnevnika razvija svoj stav i zaključuje ovako: „Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna ljudskom biću (da ono bez nje dolazi do samoubojstva), tada je ona normalno stanje čovječanstva. Budući da je tako, besmrtnost ljudske duše postoji bez ikakve sumnje.”
(Mit o Sizifu)

***

"Utonuo sam u polusan na suncu, u dva popodne, kada me je probudila užasna buka. Ugledah sunce na dnu mora, talasi su gospodarili uzburkanim nebom. Odjednom je more gorelo, sunce se slivalo u dugim ledenim mlazovima niz moje grlo. Oko mene mornari su se smejali i plakali. Voleli su jedan drugog, ali nisu praštali. Tog dana ugledah svet kakav jeste i reših da prihvatim da njegovo dobro može u isti mah biti i zlo, a njegove greške spasonosne. Tog dana shvatih da postoje dve istine, od kojih jednu nikada ne treba reći...

Neobičan južni mesec, malo okrnjen, prati nas već nekoliko noći, a zatim brzo sklizne s neba do mora, koje ga proguta. Ostaju Južni krst, retke zvezde, porozan vazduh. Tog časa, vetar sasvim prestade. Nebo se talasa i ljulja iznad naših nepomičnih katarki. Ugašena motora, svijenih jedara, zviždućemo u toploj noći, dok nam voda prijateljski lupka o bokove. Bez naređenja, mašine su utihnule. Zaista, zašto produžiti i zašto se vraćati? Obuzima nas blaženstvo, neko nemo ludilo nas, neodoljivo, uspavljuje. Naiđe tako dan kada sve izgleda dovršeno: tada se treba prepustiti i potonuti, kao oni koji su plivali do iznemoglosti. Ostvariti, šta? To oduvek prećutkujem i samom sebi. O, gorka posteljo, kneževski ležaju, kruna leži na dnu mora!" 

(More izbliza)

---

KALIGULA: Samoća!? Znaš li ti šta je samoća? Ali ona pesnika i kukavica. Samoća? Ali koja? Ah! Ti ne znaš da nikada nismo sami! I da nas svuda prati ista težina prošlog i budućeg! S nama su ljudi koje smo ubili. No lako za njih... Ali oni koje smo ljubili i oni koje nismo ljubili a koji su ljubili nas, kajanje, žudnja, gorčina i nežnost, drolje i bagra bogova!
Sam! Ah, kad bi umesto ove samoće, zatrovane senama uživao onu pravu, tihu i drhtavu usamljenost stabala. Samoća... Ne, Scipione... Nju čini škrgut zuba i odjek izgubljenih glasova. I ležeći kraj žene koju grlim, dok se noć zatvara nad nama, a ja, udaljen zbog zadovoljene puti, mislim da sam dosegao deo sebe izmedju života i smrti, moja smoća se ispunjava oporim mirisom žene što nestaje u meni.
SCIPION: Svi ljudi imaju u životu neku blagost. Ona im pomaže da nastave. I njoj se obraćaju kada su umorni.
KALIGULA: To je istina, Scipione.
SCIPION: Ima li u tvojoj duši nešto poput suza i tihog utočišta?
KALIGULA: Ima.
SCIPION: A to je?
KALIGULA: Prezir.

**

Svet je nevažan! Onaj koji to uvidja zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete, a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umreti u strahu ne znajući da ste lagali celog života...

(Kaligula)

***

* Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire.
* Ne hodaj ispred mene, možda te neću slediti. ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pored mene i  budi samo moj prijatelj.  
* Uvek idi predaleko, jer to je mesto gde prebiva istina.
* Čovek je više čovek po stvarima koje prećutkuje nego po onima koje kaže.

* Bogu se obrаćаmo sаmo ondа kаdа hoćemo dа postignemo nešto nemoguće. Zа nešto moguće dovoljni su nаm i ljudi.

* Nаučio sаm, dа tаko kаžem, živeti s mišlju dа nikаdа neću nаći mir i sreću. Ali još uvek ću sve od sebe dаti između tа dvа trenutkа.

* Novаc moždа ipаk nije zlo, inаče gа se zаcelo ne bismo mogli tаko lаko osloboditi.

* Protiv neprijаtnih istinа imа sаmo jedаn lek – trebа se s njimа pomiriti.

* Trаžiti ono što je istinito ne znаči trаžiti ono što je poželjno.

* Čin ljubavi je u neku ruku priznanje. U njemu se, bez skrivanja, oglašava sebičnost, iskazuje se taština ili se pak otkriva istinska plemenitost.