Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957.god.
U tome je bila sva moja ljubav prema životu: tiha žudnja za onim što će mi možda izmaknuti, gorčina prikrivena zanosom.
O, dušo moja, životu besmrtnu ne stremi ti, već polje mogućega
iscrpi.
PINDAR, 3. pitijska
Poput velikih djela i duboki osjećaji znače uvijek više negoli su svjesni da iskazuju.Veliki osjećaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenošću rasvjetljavaju jedan isključiv svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, častoljublja, sebičnosti ili velikodušnosti. Ono što je istinito o već specijaliziranim osjećajima, bit će još istinitije za emocije, u osnovi jednako neodređene, ujedno i zbrkane i „sigurne”, i udaljene i „prisutne”, kao što su one koje u nama pobuđuju ljepota ili apsurd.
Osećaj apsurdnosti može iznenaditi bilo kojeg čoveka na zavijutku bilo koje ulice. Takav kakav jeste u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svetlosti, on je neshvatljiv. Međutim, i sama ta teškoća zavređuje da se o njoj razmišlja. Lako je moguće da nam čovek zauvek ostane nepoznat i da u njemu uvek ima nešto neshvatljivo što nam izmiče.
Praktično poznajem ljude, prepoznajem ih po njihovom vladanju,, po posledicama koje njihov prolazak izaziva u životu. I sve te iracionalne osećaje koje analiza ne bi mogla iscrpeti, jednako mogu praktično odrediti, proceniti ih, ujediniti zbir njihovih posledica u kategoriji inteligencije, shvatiti i naznačiti sva njihova lica, ocrtati njihov svet. Sigurno je da jednog glumca neću osobno bolje poznavati premda ga stoput vidim. Zbrojim li, ipak, sve junake koje je on igrao i kažem li da ga u stotom liku donekle bolje poznajem, zna se da će u tome biti deo istine. Jer je taj belodani paradoks istodobno i poučna priča. On sadrži moralnu pouku koja uči da se čovek jednako određuje i po svojim pretvaranjima, i po svojim iskrenim zanosima. Napokon, isto je, iako za ton niže, i s osećajima što su nedokučivi u srcu, ali ih delimično otkrivaju postupci koje potiču i duhovni stavovi koje pretpostavljaju.
Sve dotle dok duh šuti u nepomičnu svijetu svojih nadanja, sve se odražava i uređuje u jedinstvu njegove čežnje. Međutim, na njegov prvi poriv ovaj svijet puca i ruši se: beskraj blistavih krhotina nudi se spoznaji. Valja napustiti nadu da ćemo ikad iznova sastaviti blisku i spokojnu površinu koja bi našem srcu donijela mir. Nakon toliko stoljeća istraživanja, nakon toliko odustajanja među misliocima, mi dobro znamo da je to istina za svu našu spoznaju. Zanemarimo li okorjele racionaliste, može se reći da se danas gubi nada u pravu spoznaju. Ako bi trebalo napisati jedinu značajnu povijest ljudske misli, valjalo bi je napraviti od njezinih uzastopnih kajanja i njezinih nemoći.
Izvjesnost o Bogu koji bi životu dao smisao daleko je privlačnija negoli moć da nekažnjeno činimo zlo. Izbor ne bi bio težak. Ali, izbora nema, i tada počinje gorčina. Apsurd ne izbavlja, on veže. On ne dopušta sve. Sve je dopušteno - ne znači da ništa nije zabranjeno. Apsurd samo izjednačava posljedice tih djela. On ne preporučuje zločin, bilo bi to djetinjasto, već utvrđuje beskorisnost grižnje savjesti. Ako su sva iskustva podjednaka, tada je i iskustvo dužnosti jednako opravdano kao i neko drugo.
Vrijeme će dati vremenu da živi, a život će služiti životu.
Sva su iskustva ista. Ima ih koja služe ili koja štete čovjeku. Služe mu ako je svjestan. U protivnom su bezvrijedna: o čovjekovim porazima ne presuđuju okolnosti, već on sam.
Zašto bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?
Ljudi koji žive od nade teško se prilagođavaju ovom svijetu gdje dobrota ustupa mjesto velikodušnosti, nježnost muškoj šutnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko će reći: „Bio je to slabić, idealist ili svetac”. Valja, doista, poniziti veličinu koja vrijeđa.
Ima onih koji su stvoreni da žive i onih koji su stvoreni da vole...vječna ljubav postoji samo onda kada je onemogućena. Nema strasti bez borbe.. Mi nazivamo ljubavlju ono što nas spaja s nekim bićima samo zbog zajedničkog načina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Međutim, od ljubavi poznajem samo onu smjesu želje, nježnosti i razumijevanja koja me spaja s nekim bićem. Taj spoj nije isti i za neko drugo biće. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta iskustva...Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je istodobno i prolazna i jedinstvena.
Za svjesna čovjeka, starost i ono što ona znači nije iznenađenje. On je baš zato svjestan što ne skriva pred samim sobom užas od nje.
U kojoj se mjeri glumac koristi svojim likovima, teško je reći. No to i nije važno. Važno je samo znati do kojega se stupnja poistovjećuje s tim nezamjenjivim životima. Zapravo se događa da ih ponese sa sobom, da oni polako prekorače vrijeme i prostor gdje su rođeni. Oni slijede glumca koji se više ne odvaja lako od onoga što je bio. Događa se da, dižući čašu, čini to kretnjom kojom Hamlet podiže svoj pehar. Ne, nije tako velik razmak što ga dijeli od likova koje oživljava. On tada obilno potvrđuje, svakog mjeseca ili svakog dana, onu tako plodnu istinu što uči da nema granice između onog što čovjek želi biti i onog što jest. On pokazuje do koje točke privid čini bitak, uvijek obuzet željom da što bolje predstavi neki lik. Jer njegova je umjetnost da se neograničeno pretvara, da što dublje uđe u živote koji nisu njegovi. Na kraju njegova truda razjašnjava se njegov poziv: prionuti svim srcem da ne bude ništa ili da bude više njih. Što je tješnji okvir koji mu je dan da ostvari svoj lik, to je neophodniji njegov talent. Za tri sata će umrijeti pod likom koji je sada njegov. Potrebno je da u ta tri sata osjeti i izrazi jednu cijelu izuzetnu sudbinu. To se zove izgubiti se da bi se iznova našao. U ta tri sata on kroči do konca bezizlazna puta za koji je čovjeku iz partera potreban cijeli život da bi ga prešao.
Tako glumac stvara svoje likove za predstavu. On ih crta ili oblikuje, uvlači se u njihov zamišljeni oblik i njihovim utvarama daje svoju krv
Dostaje malo mašte da se osjeti što znači glumčeva sudbina. On stvara i niže svoje likove u vremenu. U vremenu također uči njima vladati. Što je većma živio raznim životima, to se lakše od njih odvaja. Stiže vrijeme kada valja umrijeti na pozornici i u životu. Sve što je proživio nalazi se pred njim. On jasno vidi. Osjeća koliko u toj pustolovini ima mučnoga i nenadomjestivog. On zna i sada može umrijeti
. „I neka budu blagoslovljeni oni”, veli Hamlet, „čiji su krv i razum tako čudno izmiješani međusobno da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja mu se dopada.”
Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.
Uvijek dođe vrijeme kada valja izabrati između kontemplacije i akcije. To se naziva postati čovjekom. To je razdiranje užasno. Za ponosno srce, međutim, tu ne može biti sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj križ ili ovaj mač. Ovaj svijet ima viši smisao koji nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja živjeti s vremenom i umrijeti s njim, ili ga se osloboditi za jedan viši život.
Kako ne razumjeti da u ovom ranjivom svijetu sve što je ljudsko, i samo to, dobiva dublji smisao? Napeta lica, ugroženo bratstvo, međusobno ljudsko prijateljstvo, tako snažno i tako nevino, to su istinska bogatstva jer su prolazna. Duh među njima najvećma osjeća svoju moć i svoje granice. To će reći, svoju djelotvornost. Neki su govorili o geniju. Ali, genij, to se olako kaže; meni je draža inteligencija. Valja reći da ona može biti divnom. Ona obasjava ovu pustinju i njome vlada. Ona poznaje svoja robovanja i razjašnjava ih. Umrijet će istodobno s tijelom. Ali je znanje njezina sloboda.
Meni ne trebaju ideje ni vječnost. Istine koje su po mojoj mjeri ruka može dodirnuti.
Biti bez nade ne znači očajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, ni bilo tko drugi, ne možemo ovdje suditi o njima. Oni ne traže da budu bolji, već pokušavaju biti dosljedni. Primijenimo li riječ mudrac na čovjeka koji živi od onoga što ima, ne misleći na ono čega nema, tada su oni mudraci. Jedan od njih, osvajač, ali osvajač duha. Don Juan, ali Don Juan spoznaje, glumac, ali glumac inteligencije, zna to bolje od bilo koga drugog: „Čovjek nimalo ne zaslužuje prednost na zemlji ni na nebu kad je svoju dragu, sitnu ovčju blagost doveo do savršenstva: pa ipak u najboljem slučaju ne prestaje i dalje biti draga, smiješna ovčica s rogovima - i ništa više, čak ako se i ne raspukne od taštine i ako ne izazove sablazan svojim prosudbenim stavovima.”
Svi ti životi održavani u škrtu zraku apsurda ne bi se mogli održati bez neke duboke i postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapače, ovdje to može biti samo jedan neobičan osjećaj vjernosti. Viđeni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova ispunjavaju svoju dužnost, ne vjerujući da tako sami sebi proturječe. Jer bilo je važno ništa ne propustiti. Postoji, dakle, metafizička sreća da podrži apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma, nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, počasti su koje čovjek odaje svome dostojanstvu u borbi gdje je unaprijed poražen. Treba samo ostati vjeran pravilu borbe. Ta misao može biti dostatna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne niječe. Valja umrijeti ili živjeti u njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. „Umjetnost, i samo umjetnost”, veli Nietzsche, „imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.”
Stvarati znači dvaput živjeti..Na kraju uvijek poprimamo lice naših istina
Umjetničko djelo nastaje tako da se inteligenciji ne dopusti razmišljati o konkretnom. Ono označava trijumf čulnog. Istodobno se u tome može vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinsko umjetničko djelo uvijek je po ljudskoj mjeri. Ono u biti kazuje „manje”
Ako je jedna umjetnost lišena pouke, onda je to doista glazba. Ona je odveć bliska matematici da od nje ne bi poprimila i njezinu bezrazložnost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i odmjerenim zakonima odvija se u zvučnom prostoru koji pripada nama, a onkraj njega titraji se ipak susreću u neljudskom svijetu. Nema čistijeg osjeta.
Misliti prije svega znači željeti stvoriti jedan svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto). To znači krenuti od temeljna nesklada što dijeli čovjeka od njegova iskustva da bi se, prema njegovoj čežnji, našlo zajedničko gledište, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumačen analogijama koji bi omogućio da se riješi nepodnošljiva razjedinjenost.
Plodnost i veličina nekoga književnog roda mjere se često prema otpacima koje nalazimo u njemu. Zbog velikog broja loših romana ne smijemo zaboraviti veličinu najboljih. Baš oni nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmišljanja, svoju intuiciju i svoje postulate. Ima također i svoje zahtjeve za jasnoćom
Malo misli udaljava od života, ali mnogo vodi k njemu.
Ima toliko uporne nade u ljudskome srcu. Najosiromašeniji ljudi ponekad završavaju pristankom na obmanu. To odobravanje nametnuto potrebom za mirom, unutrašnji je brat egzistencijalnog pristanka. Postoje tako bogovi svjetlosti i kumiri od blata. Ali treba pronaći srednji put što vodi čovjekovim licima.
Ako Bog postoji, sve ovisi o njemu i mi ništa ne možemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znači sam postali bogom - to znači već na ovoj zemlji ostvariti vječni život o kojem govori Evanđelje.
Dostojevski u sljedećim svescima Dnevnika razvija svoj stav i zaključuje ovako: „Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna ljudskom biću (da ono bez nje dolazi do samoubojstva), tada je ona normalno stanje čovječanstva. Budući da je tako, besmrtnost ljudske duše postoji bez ikakve sumnje.”
(Mit o Sizifu)
***
"Utonuo sam u polusan na suncu, u dva popodne, kada me je probudila užasna buka. Ugledah sunce na dnu mora, talasi su gospodarili uzburkanim nebom. Odjednom je more gorelo, sunce se slivalo u dugim ledenim mlazovima niz moje grlo. Oko mene mornari su se smejali i plakali. Voleli su jedan drugog, ali nisu praštali. Tog dana ugledah svet kakav jeste i reših da prihvatim da njegovo dobro može u isti mah biti i zlo, a njegove greške spasonosne. Tog dana shvatih da postoje dve istine, od kojih jednu nikada ne treba reći...
Poput velikih djela i duboki osjećaji znače uvijek više negoli su svjesni da iskazuju.Veliki osjećaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenošću rasvjetljavaju jedan isključiv svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, častoljublja, sebičnosti ili velikodušnosti. Ono što je istinito o već specijaliziranim osjećajima, bit će još istinitije za emocije, u osnovi jednako neodređene, ujedno i zbrkane i „sigurne”, i udaljene i „prisutne”, kao što su one koje u nama pobuđuju ljepota ili apsurd.
Osećaj apsurdnosti može iznenaditi bilo kojeg čoveka na zavijutku bilo koje ulice. Takav kakav jeste u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svetlosti, on je neshvatljiv. Međutim, i sama ta teškoća zavređuje da se o njoj razmišlja. Lako je moguće da nam čovek zauvek ostane nepoznat i da u njemu uvek ima nešto neshvatljivo što nam izmiče.
Praktično poznajem ljude, prepoznajem ih po njihovom vladanju,, po posledicama koje njihov prolazak izaziva u životu. I sve te iracionalne osećaje koje analiza ne bi mogla iscrpeti, jednako mogu praktično odrediti, proceniti ih, ujediniti zbir njihovih posledica u kategoriji inteligencije, shvatiti i naznačiti sva njihova lica, ocrtati njihov svet. Sigurno je da jednog glumca neću osobno bolje poznavati premda ga stoput vidim. Zbrojim li, ipak, sve junake koje je on igrao i kažem li da ga u stotom liku donekle bolje poznajem, zna se da će u tome biti deo istine. Jer je taj belodani paradoks istodobno i poučna priča. On sadrži moralnu pouku koja uči da se čovek jednako određuje i po svojim pretvaranjima, i po svojim iskrenim zanosima. Napokon, isto je, iako za ton niže, i s osećajima što su nedokučivi u srcu, ali ih delimično otkrivaju postupci koje potiču i duhovni stavovi koje pretpostavljaju.
Sve dotle dok duh šuti u nepomičnu svijetu svojih nadanja, sve se odražava i uređuje u jedinstvu njegove čežnje. Međutim, na njegov prvi poriv ovaj svijet puca i ruši se: beskraj blistavih krhotina nudi se spoznaji. Valja napustiti nadu da ćemo ikad iznova sastaviti blisku i spokojnu površinu koja bi našem srcu donijela mir. Nakon toliko stoljeća istraživanja, nakon toliko odustajanja među misliocima, mi dobro znamo da je to istina za svu našu spoznaju. Zanemarimo li okorjele racionaliste, može se reći da se danas gubi nada u pravu spoznaju. Ako bi trebalo napisati jedinu značajnu povijest ljudske misli, valjalo bi je napraviti od njezinih uzastopnih kajanja i njezinih nemoći.
Izvjesnost o Bogu koji bi životu dao smisao daleko je privlačnija negoli moć da nekažnjeno činimo zlo. Izbor ne bi bio težak. Ali, izbora nema, i tada počinje gorčina. Apsurd ne izbavlja, on veže. On ne dopušta sve. Sve je dopušteno - ne znači da ništa nije zabranjeno. Apsurd samo izjednačava posljedice tih djela. On ne preporučuje zločin, bilo bi to djetinjasto, već utvrđuje beskorisnost grižnje savjesti. Ako su sva iskustva podjednaka, tada je i iskustvo dužnosti jednako opravdano kao i neko drugo.
Vrijeme će dati vremenu da živi, a život će služiti životu.
Sva su iskustva ista. Ima ih koja služe ili koja štete čovjeku. Služe mu ako je svjestan. U protivnom su bezvrijedna: o čovjekovim porazima ne presuđuju okolnosti, već on sam.
Zašto bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?
Ljudi koji žive od nade teško se prilagođavaju ovom svijetu gdje dobrota ustupa mjesto velikodušnosti, nježnost muškoj šutnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko će reći: „Bio je to slabić, idealist ili svetac”. Valja, doista, poniziti veličinu koja vrijeđa.
Ima onih koji su stvoreni da žive i onih koji su stvoreni da vole...vječna ljubav postoji samo onda kada je onemogućena. Nema strasti bez borbe.. Mi nazivamo ljubavlju ono što nas spaja s nekim bićima samo zbog zajedničkog načina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Međutim, od ljubavi poznajem samo onu smjesu želje, nježnosti i razumijevanja koja me spaja s nekim bićem. Taj spoj nije isti i za neko drugo biće. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta iskustva...Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je istodobno i prolazna i jedinstvena.
Za svjesna čovjeka, starost i ono što ona znači nije iznenađenje. On je baš zato svjestan što ne skriva pred samim sobom užas od nje.
U kojoj se mjeri glumac koristi svojim likovima, teško je reći. No to i nije važno. Važno je samo znati do kojega se stupnja poistovjećuje s tim nezamjenjivim životima. Zapravo se događa da ih ponese sa sobom, da oni polako prekorače vrijeme i prostor gdje su rođeni. Oni slijede glumca koji se više ne odvaja lako od onoga što je bio. Događa se da, dižući čašu, čini to kretnjom kojom Hamlet podiže svoj pehar. Ne, nije tako velik razmak što ga dijeli od likova koje oživljava. On tada obilno potvrđuje, svakog mjeseca ili svakog dana, onu tako plodnu istinu što uči da nema granice između onog što čovjek želi biti i onog što jest. On pokazuje do koje točke privid čini bitak, uvijek obuzet željom da što bolje predstavi neki lik. Jer njegova je umjetnost da se neograničeno pretvara, da što dublje uđe u živote koji nisu njegovi. Na kraju njegova truda razjašnjava se njegov poziv: prionuti svim srcem da ne bude ništa ili da bude više njih. Što je tješnji okvir koji mu je dan da ostvari svoj lik, to je neophodniji njegov talent. Za tri sata će umrijeti pod likom koji je sada njegov. Potrebno je da u ta tri sata osjeti i izrazi jednu cijelu izuzetnu sudbinu. To se zove izgubiti se da bi se iznova našao. U ta tri sata on kroči do konca bezizlazna puta za koji je čovjeku iz partera potreban cijeli život da bi ga prešao.
Tako glumac stvara svoje likove za predstavu. On ih crta ili oblikuje, uvlači se u njihov zamišljeni oblik i njihovim utvarama daje svoju krv
Dostaje malo mašte da se osjeti što znači glumčeva sudbina. On stvara i niže svoje likove u vremenu. U vremenu također uči njima vladati. Što je većma živio raznim životima, to se lakše od njih odvaja. Stiže vrijeme kada valja umrijeti na pozornici i u životu. Sve što je proživio nalazi se pred njim. On jasno vidi. Osjeća koliko u toj pustolovini ima mučnoga i nenadomjestivog. On zna i sada može umrijeti
. „I neka budu blagoslovljeni oni”, veli Hamlet, „čiji su krv i razum tako čudno izmiješani međusobno da nisu flauta na kojoj prst sudbine svira na rupicu koja mu se dopada.”
Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.
Uvijek dođe vrijeme kada valja izabrati između kontemplacije i akcije. To se naziva postati čovjekom. To je razdiranje užasno. Za ponosno srce, međutim, tu ne može biti sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj križ ili ovaj mač. Ovaj svijet ima viši smisao koji nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja živjeti s vremenom i umrijeti s njim, ili ga se osloboditi za jedan viši život.
Kako ne razumjeti da u ovom ranjivom svijetu sve što je ljudsko, i samo to, dobiva dublji smisao? Napeta lica, ugroženo bratstvo, međusobno ljudsko prijateljstvo, tako snažno i tako nevino, to su istinska bogatstva jer su prolazna. Duh među njima najvećma osjeća svoju moć i svoje granice. To će reći, svoju djelotvornost. Neki su govorili o geniju. Ali, genij, to se olako kaže; meni je draža inteligencija. Valja reći da ona može biti divnom. Ona obasjava ovu pustinju i njome vlada. Ona poznaje svoja robovanja i razjašnjava ih. Umrijet će istodobno s tijelom. Ali je znanje njezina sloboda.
Meni ne trebaju ideje ni vječnost. Istine koje su po mojoj mjeri ruka može dodirnuti.
Biti bez nade ne znači očajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, ni bilo tko drugi, ne možemo ovdje suditi o njima. Oni ne traže da budu bolji, već pokušavaju biti dosljedni. Primijenimo li riječ mudrac na čovjeka koji živi od onoga što ima, ne misleći na ono čega nema, tada su oni mudraci. Jedan od njih, osvajač, ali osvajač duha. Don Juan, ali Don Juan spoznaje, glumac, ali glumac inteligencije, zna to bolje od bilo koga drugog: „Čovjek nimalo ne zaslužuje prednost na zemlji ni na nebu kad je svoju dragu, sitnu ovčju blagost doveo do savršenstva: pa ipak u najboljem slučaju ne prestaje i dalje biti draga, smiješna ovčica s rogovima - i ništa više, čak ako se i ne raspukne od taštine i ako ne izazove sablazan svojim prosudbenim stavovima.”
Svi ti životi održavani u škrtu zraku apsurda ne bi se mogli održati bez neke duboke i postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapače, ovdje to može biti samo jedan neobičan osjećaj vjernosti. Viđeni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova ispunjavaju svoju dužnost, ne vjerujući da tako sami sebi proturječe. Jer bilo je važno ništa ne propustiti. Postoji, dakle, metafizička sreća da podrži apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma, nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, počasti su koje čovjek odaje svome dostojanstvu u borbi gdje je unaprijed poražen. Treba samo ostati vjeran pravilu borbe. Ta misao može biti dostatna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne niječe. Valja umrijeti ili živjeti u njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. „Umjetnost, i samo umjetnost”, veli Nietzsche, „imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.”
Stvarati znači dvaput živjeti..Na kraju uvijek poprimamo lice naših istina
Umjetničko djelo nastaje tako da se inteligenciji ne dopusti razmišljati o konkretnom. Ono označava trijumf čulnog. Istodobno se u tome može vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinsko umjetničko djelo uvijek je po ljudskoj mjeri. Ono u biti kazuje „manje”
Ako je jedna umjetnost lišena pouke, onda je to doista glazba. Ona je odveć bliska matematici da od nje ne bi poprimila i njezinu bezrazložnost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i odmjerenim zakonima odvija se u zvučnom prostoru koji pripada nama, a onkraj njega titraji se ipak susreću u neljudskom svijetu. Nema čistijeg osjeta.
Misliti prije svega znači željeti stvoriti jedan svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravo isto). To znači krenuti od temeljna nesklada što dijeli čovjeka od njegova iskustva da bi se, prema njegovoj čežnji, našlo zajedničko gledište, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumačen analogijama koji bi omogućio da se riješi nepodnošljiva razjedinjenost.
Plodnost i veličina nekoga književnog roda mjere se često prema otpacima koje nalazimo u njemu. Zbog velikog broja loših romana ne smijemo zaboraviti veličinu najboljih. Baš oni nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmišljanja, svoju intuiciju i svoje postulate. Ima također i svoje zahtjeve za jasnoćom
Malo misli udaljava od života, ali mnogo vodi k njemu.
Ima toliko uporne nade u ljudskome srcu. Najosiromašeniji ljudi ponekad završavaju pristankom na obmanu. To odobravanje nametnuto potrebom za mirom, unutrašnji je brat egzistencijalnog pristanka. Postoje tako bogovi svjetlosti i kumiri od blata. Ali treba pronaći srednji put što vodi čovjekovim licima.
Ako Bog postoji, sve ovisi o njemu i mi ništa ne možemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znači sam postali bogom - to znači već na ovoj zemlji ostvariti vječni život o kojem govori Evanđelje.
Dostojevski u sljedećim svescima Dnevnika razvija svoj stav i zaključuje ovako: „Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna ljudskom biću (da ono bez nje dolazi do samoubojstva), tada je ona normalno stanje čovječanstva. Budući da je tako, besmrtnost ljudske duše postoji bez ikakve sumnje.”
(Mit o Sizifu)
***
"Utonuo sam u polusan na suncu, u dva popodne, kada me je probudila užasna buka. Ugledah sunce na dnu mora, talasi su gospodarili uzburkanim nebom. Odjednom je more gorelo, sunce se slivalo u dugim ledenim mlazovima niz moje grlo. Oko mene mornari su se smejali i plakali. Voleli su jedan drugog, ali nisu praštali. Tog dana ugledah svet kakav jeste i reših da prihvatim da njegovo dobro može u isti mah biti i zlo, a njegove greške spasonosne. Tog dana shvatih da postoje dve istine, od kojih jednu nikada ne treba reći...
Neobičan južni mesec, malo okrnjen, prati nas već nekoliko noći, a zatim brzo sklizne s neba do mora, koje ga proguta. Ostaju Južni krst, retke zvezde, porozan vazduh. Tog časa, vetar sasvim prestade. Nebo se talasa i ljulja iznad naših nepomičnih katarki. Ugašena motora, svijenih jedara, zviždućemo u toploj noći, dok nam voda prijateljski lupka o bokove. Bez naređenja, mašine su utihnule. Zaista, zašto produžiti i zašto se vraćati? Obuzima nas blaženstvo, neko nemo ludilo nas, neodoljivo, uspavljuje. Naiđe tako dan kada sve izgleda dovršeno: tada se treba prepustiti i potonuti, kao oni koji su plivali do iznemoglosti. Ostvariti, šta? To oduvek prećutkujem i samom sebi. O, gorka posteljo, kneževski ležaju, kruna leži na dnu mora!"
(More izbliza)
---
KALIGULA: Samoća!? Znaš li ti šta je samoća? Ali ona pesnika i kukavica. Samoća? Ali koja? Ah! Ti ne znaš da nikada nismo sami! I da nas svuda prati ista težina prošlog i budućeg! S nama su ljudi koje smo ubili. No lako za njih... Ali oni koje smo ljubili i oni koje nismo ljubili a koji su ljubili nas, kajanje, žudnja, gorčina i nežnost, drolje i bagra bogova!
Sam! Ah, kad bi umesto ove samoće, zatrovane senama uživao onu pravu, tihu i drhtavu usamljenost stabala. Samoća... Ne, Scipione... Nju čini škrgut zuba i odjek izgubljenih glasova. I ležeći kraj žene koju grlim, dok se noć zatvara nad nama, a ja, udaljen zbog zadovoljene puti, mislim da sam dosegao deo sebe izmedju života i smrti, moja smoća se ispunjava oporim mirisom žene što nestaje u meni.
SCIPION: Svi ljudi imaju u životu neku blagost. Ona im pomaže da nastave. I njoj se obraćaju kada su umorni.
KALIGULA: To je istina, Scipione.
SCIPION: Ima li u tvojoj duši nešto poput suza i tihog utočišta?
KALIGULA: Ima.
SCIPION: A to je?
KALIGULA: Prezir.
Sam! Ah, kad bi umesto ove samoće, zatrovane senama uživao onu pravu, tihu i drhtavu usamljenost stabala. Samoća... Ne, Scipione... Nju čini škrgut zuba i odjek izgubljenih glasova. I ležeći kraj žene koju grlim, dok se noć zatvara nad nama, a ja, udaljen zbog zadovoljene puti, mislim da sam dosegao deo sebe izmedju života i smrti, moja smoća se ispunjava oporim mirisom žene što nestaje u meni.
SCIPION: Svi ljudi imaju u životu neku blagost. Ona im pomaže da nastave. I njoj se obraćaju kada su umorni.
KALIGULA: To je istina, Scipione.
SCIPION: Ima li u tvojoj duši nešto poput suza i tihog utočišta?
KALIGULA: Ima.
SCIPION: A to je?
KALIGULA: Prezir.
**
Svet je nevažan! Onaj koji to uvidja zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete, a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umreti u strahu ne znajući da ste lagali celog života...
(Kaligula)
***
* Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire.
* Ne hodaj ispred mene, možda te neću slediti. ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pored mene i budi samo moj prijatelj.
* Uvek idi predaleko, jer to je mesto gde prebiva istina.
* Čovek je više čovek po stvarima koje prećutkuje nego po onima koje kaže.
* Bogu se obrаćаmo sаmo ondа kаdа hoćemo dа postignemo nešto nemoguće. Zа nešto moguće dovoljni su nаm i ljudi.* Ne hodaj ispred mene, možda te neću slediti. ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pored mene i budi samo moj prijatelj.
* Uvek idi predaleko, jer to je mesto gde prebiva istina.
* Čovek je više čovek po stvarima koje prećutkuje nego po onima koje kaže.
