Zar je Gospod prstom pokazao na mene? Ali zašto baš na mene? Zašto nije na nekog drugog čoveka, recimo u Južnoj Americi? Kad sam o tome razmišljao, bivalo mi je sve neshvatljivije zašto su baš mene izabrale kao kamen kušnje mušice sudbine. To je zbilja prilično osebujan postupak, preletjeti čitav svijet, samo da se mene dosegne; Zašto baš meni nikako da zasja sunce? Nemam li ja jednako pravo na život kao i svatko drugi, kao antikvar Pascha ili otpremnik Hennechen? Zar nisu moja ramena kao u diva i nemam li dvije snažne ruke kojima mogu ma što raditi; ta zar nisam u Ulici Møller tražio mjesto drvosječe, samo da privredim za kruh svagdašnji? Zar sam možda lijen? Nisam li se trudio da nađem mjesto, slušao predavanja, pisao članke za novine, i danju i noću radio i čitao kao lud? Nisam li živio kao škrtac, jeo hleb i mlijeko kad sam imao mnogo, a samo hleb kad sam imao malo, i gladovao kad nisam imao ništa? Zar sam možda stanovao u hotelu, ili sam možda imao nekoliko soba u prvom spratu? Eto, stanujem u nekakvoj rupi iz koje je i sam Bog zajedno s ljudima pobjegao prošle zime, jer je u nju padao snijeg. Ako on misli da će me privući k sebi i da će me učiniti boljim bude li me izmučio do smrti i stavljao mi na put nedaću za nedaćom, onda se on vara; to je sigurno. I gotovo plačući od prkosa uzdignuh pogled prema nebu i tiho mu to kazah jednom zauvijek.
Svuda oko mene širila se uzvišena atmosfera mraka; sve je utihnulo, sve. Ali gore, u visini, šumio je vječni pjev, duvanje povjetarca, kao neko daleko, bezglasno zujanje koje nikad ne prestaje. Tako sam dugo osluškivao to neprekidno bolećivo zujanje da me je već počelo zbunjivati. To su zacijelo simfonije svjetova nada mnom, zvijezde pjevaju...
Svijest da sam još uvijek čist i pošten prostruji mi glavom i ispuni me divnim osjećajem da sam čvrst karakter, da sam kao bijeli svjetionik usred uzburkanog ljudskog mora a ne podrtina kakvog broda koju talasi bacaju amo-tamo. Da založim tuđu stvar za jedan pišljivi obrok, da se najedem i napijem, da dušu upropastim prvim zalogajem, da crnom mrljom uprskam poštenje, da postanem lopovom i zastidim se sam pred sobom – nikada! Nikada!
Kako sam trčao! Ali nije mi žao, zaslužio sam to. Kako sam mogao i pomisliti na to da zamolim jednu krunu!? Sad vidim posledice! I stao sam se blago opominjati, kao što bi to činila majka. Govorio sam sve dirljivije, i kako sam bio slab i umoran, zaplakah. Tihim, unutarnjim plačem, jecajima bez suza.
Ovdje je bio tako divan mrak oko mene. Stao sam glodati dobivenu kost. Nije imala nikakvog ukusa. Iz kosti je izbijao oštar miris krvi i meni se smuči. Počeo sam iznova; da to samo ostane u meni, sigurno bi dobro djelovalo. Bilo je važno jedino to da mi ostane u želucu. No opet mi se smučilo. Razljutio sam se, bijesno zagrizao u meso, otkinuo mali komadić i silom ga progutao. Ništa nije koristilo: čim su se ti mali komadići ugrijali u želucu, odmah su se na žalost i vraćali. Grčio sam ruke kao ludak, zaplakao od bespomoćnosti, grebao se kao opsednut od vraga, plakao, tako da se i kost smočila od suza, plakao kao da će mi srce puknuti, a zatim opet povraćao. Tada sam iza glasa prokleo sve sile svijeta. Tišina. Oko mene ni živa stvora, ni svjetla, ni šušnja. Ja sam u najstrašnijem stanju, dišem teško i glasno, škripim zubima kad moram povratiti komadiće mesa koji bi me možda zasitili. Kada sve to nije savršeno ništa koristilo, bez obzira koliko sam se jako trudio, bacio sam kost prema vratima pun bijesa. U nemoćnoj mržnji uzviknuo sam i zaprijetio nebu, zaurlao i opsovao ime Božje promuklim i divljim glasom, grčeći prste i svijajući nokte... Slušaj me ti sveti Baalu gore na nebu, ti ne postojiš, a ako postojiš, proklet ću te tako snažno da će tvoja nebesa početi drhtati od paklenske vatre! Reći ću ti ovo, znaš da sam ti se ponudio kao sluga, i ti si me odbio, odgurnuo me od sebe, i sada ti za sve vijeke vjekova okrećem leđa jer nisi prepoznao svoje vrijeme za kažnjavanje! Govorim ti ovo, znam da ću umrijeti, a svejedno ti se rugam, čak i oči u oči sa smrću, ti Apise na nebesima! Upotrijebio si silu protiv mene, a ne shvaćaš da silu ne vrijedi primijeniti na mene. Zar to nisi mogao predvidjeti? Jesi li možda spavao dok si stvarao moje srce i moju dušu? Govorim ti ovo, a sva moja energija i svaka kap moje krvi raduje se što te ismijavam i pljujem na tvoju milost. Od sada nadalje, odričem se svih tvojih djela i svih tvojih običaja, izgnat ću svoje misli ako ponovno na tebe pomisle, i iščupat ću si usne ako samo još jednom izgovore tvoje ime. A sada, ako i postojiš, reći ću ti svoju posljednju riječ u životu ili smrti, reći ću ti zbogom. I tako postajem nijem, i okrećem ti leđa, i krećem svojim putem... Tišina.
Siromaštvo je u meni istančalo stanovite sposobnosti koje su mi neugodne, jest, mogu joj dokazati, upravo neugodne, na žalost. Ali ipak, i to ima svoje dobre strane, pomaže mi u stanovitim situacijama. Neinteligentan siromah vidi uvijek bolje od inteligentnog bogataša. Siromah se ogledava na svakom koraku, nepovjerljivo prisluškuje svaku riječ. Svaki njegov korak zadaje mislima i osjećajima njegovim jedan zadatak, jedan posao. On je istančanog sluha i pun osjećaja, iskusan čovjek sa zapaljenim ranama na srcu...
#zanimljivosti
Nakon dve godine provedene u Americi, u trenutku kada je završavao naporan radni dan Hamsun je počeo iskašljavati krv. Dijagnostikovana mu je tuberkuloza u poslednjem stadijumu i prognoza da mu je preostalo još samo tri meseca života. Njegovi su mu prijatelji sakupili novac za kartu za brod do Norveške, ali Hamsun se nije predavao i odlučio je da će se sam izlečiti. Otputovao je vozom u New York, i to na svoj ekscentrični način: sedeći na krovu vagona, otvorenih usta gutao je ogromne količine svežeg vazduha. Kad je nakon tri dana stigao u New York, već je tvrdio da je napola zdrav. Tu prepoznajemo junaka čelične volje iz romana »Glad«. Hamsun se iz New Yorka ipak vratio u Norvešku, ali ova mu bolest više nikada nije pravila problem.
