петак, 20. јануар 2017.

Moj izbor: Pedro Salinas



Noć je velika sumnja
svijeta i tvoje ljubavi.
Potrebno mi je da mi dan,
svaki dan da mi kaže
da je dan, da je on,
da je svjetlost: i da si ti tu.
Ono silno rušenje
mramora i trske,
ono veliko blijeđenje
krila i cvjetova:
noć; prijetnja
da će konačno nestati
boje i tebe,
sili me da drhtim: ništa?
Jesi li me već voljela?
I dok ti šutiš,
i dok je noć, ne znam
da li svjetlost, ljubav, postoje.
Potrebno mi je neobično
čudo: još jedan novi dan
i tvoj glas, da mi potvrde
vječnu čudesnost.
Pa iako ti šutiš,
u golemoj udaljenosti,
zora će, bar ona,
zora će, da. Svjetlost,
koju mi ona danas donosi,
bit će velika potvrda svijeta
za moju ljubav prema tebi.

***

Duša ti je bila
otvorena, svijetla
tako da ne mogoh
nikad u nju ući.
Okušah prečace
uzane, prolaze
strme i opasne.
Al tvojoj se duši
pristupiti moglo
putima širokim.
Spremih ljestve vitke
- zidine visoke
sanjah kako priječe
pristup tvojoj duši -
ali duša tvoja
bijaše bez straže,
zidova i plota.
Tražio sam k tebi
uska vrata duše,
al duša ti bješe
tako otvorena,
da nikakvih vrata
na njoj nije bilo.
Gdje je počinjala?
Svršavala, gdje je?
I ostadoh tako
zauvijek sjedeći
tu, na zagonetnom
pragu tvoje duše.

***

Zašto pitam gdje si,
ako nisam slijep,
ako ti nisi odsutna?
Ako te vidim
gdje ideš i dolaziš,
tebe, tvoje tijelo vitko
koje nestaje u glasu
kao plamen u dimu,
u zraku, neopipljiv.
I pitam te, da,
i pitam te od čega si,
čija si;
a ti širiš ruke
i pokazuješ mi
svoju vitku pojavu
i kažeš da si moja.
A ja uvijek pitam.









Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...