петак, 18. новембар 2016.

Moj izbor: Slobodan Selenić/ Očevi i oci




Zašto sad odjedared? Opet? Čemu uznemirenje u podno­šljivom nepokretu našeg malog zabrana? Strah me je. Smem li opasnim putem dalje? Da li me je vreme učinilo sposobnim da podnesem uspomenu koja mi htede glavu razneti? Kako je uspomeni baš jutros uspelo probiti se u naš zabran okružen opsadnicima, ali obezbeđen od upada spoljna sveta koji, istini za volju, već decenijama ne pokazuje želje da prodre u dobro branjenu tvrđavu?

(...)

I sada znam da klupče sećanja vodi samo do mračna čvorišta koje, možda, mogu razmrsiti tek uz aktualnu opasnost po život. Ali idem. Kad sam krenuo. Oprezno, kao slepac, pipam nogom ispred sebe, korak po korak prilazeći udaljenu ponoru, u nadi da su ga silni dani i godine premostile, da ću pod stopalom, kad do njega stignem, osetiti brvno koje na drugu stranu vodi.

*** 
Lako je meni danas nad bivšom mukom nadmoćan biti,

(...)


Stao sam sama sebe špijunirati, podozrivo, sa strane posmatrati, jer sam zastrašen otkrio kako svakim danom, neopazice, sve više neprikosnovenih mojih uverenja, pod udarom novih saznanja, pokazuju ne svoju pogrešnost, to ne, ali podložnost sumnji, makar razgovoru, svakako druk­ čijem shvatanju. Unezverio bih se kada god sebe uhvatim u izdaji. Tako sam to zvao. Panikom me ispunjavao svaki znak da sam verom okrenuo, kako sam sebi patetično prebacivao kada bi god neku od srpskih neprikosnovenosti, makar samo začas, i iz spekulativnih razloga, izdajnički video ne srpskim, već njihovim, ravnodušnim i nepristrasnim očima.



(...)

„Odjednom me nije nimalo sramota što mi je zemlja neuka i zabita, orijentalna, odjednom vidim u ozbiljnosti sa kojom se moj gladni narod odnosi prema životu, njegovu moralnu, ljudsku uzvišenost nad lagodnom mušičavošću ovoga što oko mene pije čaj, već stotinama godina at foru o’ clock, ima univerzitete već osam stoleća i kraljevsku porodicu koja je još u šesnaestom veku razrešila svoje obrenovićevsko-karađorđevićevske međusobice. Prkosno, nekako u inat, pričam im najgroznije priče koje mi padaju na pamet; kako ja, jedanaestogodišnjak, 4. decembra četrnaeste, gledam vešanje sedamnaestogodišnjeg Mihajla Radojčića na Terazijama između ‘Balkana’ i ‘Moskve’, kako je izgledalo okrvavljeno telo moje sedmogodišnje sestre Cvete u koju je, tek nekoliko metara udaljenu od mene, udarila granata austrijskog merzera; na kraju im, malo zgađenim, pričam biser-priču o Milomiju, koga sretosmo otac i ja gde iznad sela Krst na Rudniku, jednog novembarskog dana čuva stoku. Zemlja je zamrznuta od jutarnje suvomrazice i Milomij, objašnjavam detaljno Englezima, cupka u mestu i trčka oko stoke ne bi li se makar malo zagrejao.

– Kako izdržiš tako bos? – pita ga moj otac.
– Još malo – kaže Milomij – dok se prva krava ne pobalega. Onda ti dolazi divota: noge u toplu balegu, ništa lepše od toga, penje se toploća sve do ušiju!
John poče grohotom da se smeje.
– For goodness sake, Steven, what a story!




Citati
"Kakav bi život i bio da u njemu nema svačega pomalo. Malo radosti, da bi posle tuga izgledala jos veća, pa malo tuge, da bi posle radost mogao da ceniš. Malo pravde, malo nepravde, pa se to nekako izdjednači: jednom dobiješ više neg što ti treba, pa ne sme da ti bude žao posle kad dobiješ manje neg što ti po zasluzi pripada.

"Nije život nešto sjajno, ko što mlad čovek misli, život ti je tu da ga proživiš, ništa više sa njim ne mož da uradiš. Baš kad hoćeš da ga siluješ i praviš boljim na snagu i uz inat, on se džilitne i klepi te. Budi miran i uči se da uživaš u onom što ti daje, malo je, ali jedino je što u njemu postoji.

Kada gnev prodje, očajanje nastupi, a iz očajanja samo gnev te izvesti može."

***
“Bojim se ljudi koji dostojanstvo mere samo veličinom nesreće koju čovek može da podnese. Osećam zazor od ljudi koji ne umeju da se šale. I sa najozbiljnijim stvarima. Možete li, Auditore, da zamislite Njegoša kako se kikoće? Pa njegovim vojvodama i serdarima ništa nije smešno osim unižavanja drugih!” 

***
Šta je lakše nego zlo u sebi pokrenuti?
Bolje je biti prirodan u svom načinu, makar on bio i inferioran, nego lažan i izveštačen u maniru koji je možda civilizovaniji ili moderniji, ali nekima jednostavno ne priliči.U jednoj zemlji kakva je naša su sve mogućnosti da bude znatno gore, kod nas uvek širom otvorene.
Nikada nije sve učinjeno i nikada nije sve izgubljeno.
(Pismo glava) 


* Nek samo jedan čovek ostane čovek,dovoljno je, vrlina je zarazna, doći će drugi.
* Dobrota je jača od zla, ljubav je moćnija od mržnje..


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...