четвртак, 29. новембар 2018.

Moj izbor: Khalil Gibran, Glas pesnika




Ljubim te zbog tvoje Istine, rođene iz tvoga znanja; one Istine koju ja ne vidim zbog svojeg neznanja.

Nadam se da ćeš naučiti ljubiti, a ne bojati se oluje..





Snaga milosrđa utkana je duboko u moje srce i ja, trgajući pšenicu, slažem je u kitice i delim je gladnima.

Ljudi teže zemaljskim stvarima, a ja oduvijek čeznem za zagrljajem tvrđave ljubavi koja će me pročistiti svojom vatrom i odagnati nečovječnost iz mojega srca.

Materijalne stvari usmrćuju čoveka bez patnje; ljubav ga budi oživljavajućim bolima.

Stojim usamljen slušajući glas nade iz svoje dubine kako mi kazuje: "Kao što ljubav oživljuje srce čovečje s boli, tako ga neznanje uči putu prema znanju."

Moj unutrašnji glas kazat će: "Kuća koja ne primi onoga kojem je to potrebno, nije dostojna ničega doli razaranju.

Poruga je gora od ubistva.

Ti si ovde da mi budeš suputnik na životnom putu i pomoć u spoznavanju skrivene Istine. Ti si čovek i, stoga, ljubim te kao brata.

Ljubim te zbog tvoje Istine, rođene iz tvoga znanja; one Istine koju ja ne vidim zbog svojeg neznanja.

Moja je duša moj drug koji me teši u bedi i nedaćama života. Onaj koji ne pronađe čovečno vođstvo u samome sebi, iščeznuće u očajanju. Život se pomalja iz unutrašnjosti, on ne dolazi iz okoline.

"Moja je želja da čovjek pokazuje ptičji instinkt i moja je želja da oluja slomi ljudska krila. Jer čovek je sklon strahovanju i malodušnosti i kada oseti buđenje oluje, uspuže u pukotine i pećine i krije se."

Verovanje je lepa stvar, ali smeštanje te vere u izvršenje ispit je snage.

Nisam napustio ljude kako bih video Boga, jer sam ga uvek viđao u domu svoga oca i majke. Otklonih se od ljudi jer njihove prirode bijahu drukčije od moje, a njihovi snovi ne življahu u slozi s mojima. Napustih čoveka jer bijah shvatio da se žito moje duše okreće u jednom smjeru i ne mrvi u skladu sa žitom drugih duša koja se kreću u drugom smeru. Napustih civilizaciju jer bijah spoznao da je postala staro i izopačeno stablo, snažno i strašno, čije korenje je bespovratno ukopano u Zemljinoj tmini, a granje seže onkraj oblaka; ali njegov je cvat od pohlepe i zla i zločinaštva, a plodovi od jada i bede i straha. Krstaši su pokušali u nj uklopiti dobro i promeniti mu ćud, ali ne požnjehu uspeha. Umreše razočarani, izmučeni i istrzani...Ne, moj brate, ne poiskah samoću iz religioznosti, već jednostavno da bih izbegavao ljude i njihove zakone, njihova učenja i tradicije, njihove ideje i njihov lažni sjaj i njihove jadikovke.

Potražih samoću kako ne bih morao gledati lica ljudi koji prodaju sebe i kupuju za istu cenu stvari koje su manje vredne od njih samih, duhovno i materijalno. 

Potražio sam samoću kako bih se maknuo od onih samozadovoljnih pojedinaca koji u svojim snovima viđaju spektre znanja i veruju da su postigli svoj cilj.

Pobegoh od društva onih koji viđaju samo fantome istine u svojim buđenjima, i
izvikuju svetu kako su potpuno savladali bit istine.

Napustih svet i potražih samoću jer postadoh umoran od susretljivosti one većine koja veruje da je poniznost neka vrsta slabosti i milosrđe vrsta plašljivosti, a snobizam jedan oblik snage.

Potražih samoću jer se gnušah onih koji iskreno veruju da sunce i mesec i zvezde ne izlaze doli iz njihovih kovčega i ne smeštaju se nigde doli u njihove vrtove.

Pobegoh od onih koji se otimaju za položaje i uništavaju ljudima sudbine bacajući im u oči zlatnu prašinu i puneći im uši zvucima beznačajnih reči.

Odbegoh od propovednika koji ne žive u skladu sa svojim propovedima i koji
od ljudi zahtevaju ono čega se sami ne pridržavaju.

Poiskah samoću jer se u njoj nalazi pun život za dušu i za srce i za telo. Pronađoh  beskrajne prerije u kojima se odmara sunčeva svetlost i gde cveće izdiše svoje mirise u svemir, a potoci opevaju svoj put prema moru. Otkrih planine u kojima upoznah sveže buđenje proleća i blistavu čežnju leta i bogate pesme jeseni i prelepu tajnovitost zime. Dođoh u ovaj udaljeni kutak Božjeg delovanja jer žudeh naučiti tajne univerzuma i prići tik do Božjeg prestola.

Niko na zemlji ne može pomoći čovečanstvu. Sejač, koliko god iskusan i mudar bio, ne može nagnati polje da rodi zimi.

Hipokrizija će ostati zauvek, čak i ako joj nokti budu lakirani i polirani; a Prevara se nikada neće izmeniti čak ni ako njen dodir postane blag i mek; a Laž se nikada neće pretvoriti u Istinu čak ni ako joj navučeš svilenu odoru i smestiš je u palatu; i Lakomost neće postati Zadovoljstvo; kao što Zločin neće postati Vrlina. I večno Ropstvo učenja, običaja i istorije ostaće Ropstvo čak i ako izmeni glas. Ropstvo će ostati Ropstvo u svom svojem jezovitom obliku, čak i ako samo sebe nazove Slobodom.

Jedna je stvar koju duh ljubi i zaklinje. Jedna blistava i usamljena stvar.
To je buđenje u duhu; to je buđenje u unutarnjim dubinama srca; to je jedna neodoljiva i veličanstvena snaga koja se iznenada izdiže iz čovekove svesti i otvara mu oči, te on vidi Život usred blještavog pljuska prelepe muzike, okružen krugom silne svetlosti sa čovekom kao stubom lepote između zemlje i nebeskog svoda. To je plamen koji iznenada bljesne u duhu i dotakne i pročisti srce. To je dobrota koja okruži čovekovo srce tako da on zbunjuje i kudi sve one koji su to poricali, i pobunjuje se protiv onih koji odbijaju razumeti njeno veličanstveno značenje. To je tajna ruka koja je skinula koprenu s mojih očiju.. 

*** 

CITATI

Otkrio sam tajnu mora, razmišljajući o rosi.

Gde mogu da nadjem čoveka kojim upravlja razum umesto navika i nagona.

Više volim da sam sanjar medju najskromnijima sa vizijama na ostvarenje,
nego vlastelin medju onima koji nemaju ni snova ni želja.

Od dve glavne vrednosti zivota, lepote i istine.Prvu nalazim u srcu koje voli, drugu u ruci koja dela.

Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije, i veličine
koja se ne klanja pred djecom.

Video sam ih kako jedu i ocenio ko su.

Šta da kažem čoveku koji me šamara dok ga ljubim u lice
i koji ljubi moja stopala dok ga ja šamaram.

Neki misle da na njih namigujem kad zatvorim oči da ih ne bih video.

Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu,ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u ćutanju.

Podela izmedju mudraca i budale je mnogo tananija nego paukova mreža.

Ne treba da zaboravimo da još uvek ima onih koji žive u pećinama; pećine su naša srca.

Mi se možda menjamo sa godišnjim dobima,ali godišnja doba nas neće promeniti.

Ako biraš jedno do dva zla,bolje da tvoj izbor padne na vodljivo nego na skriveno,iako se ono prvo čini većim.

Da li pesma mora završava na obali ili u srcima onih koji slušaju.

Većina od nas lebdi sumnjičavo izmedju ćutljivog bunta i brbljive pokornosti.

Najviši stepen duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi.A najniži stepen uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

O, srce, ako ti neznalica kaže da duša propada kao telo, reci mu da cvet propada ali seme ostaje.

***

Ako želis da vidiš dolinu, popni se na vrh planine;
ako želis da vidiš vrh planine, podigni se na oblak;
ali ako težiš da razumeš oblak, zatvori oči i razmišljaj.

Život nas ljubi u oba obraza danju i jutrom,
Ali se smeje našim delima noću i večerom.

Slušaj ženu kada te gleda, a ne kada ti govori.

Ko danas sluša himnu potoka kad bura govori.

Saslušajte moju priču bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvek jak.

Jesi li ti onaj koji se rodio u zibanju gora, koji je rastao u naručju nesreće i u kući ugnjetavanja?Jedeš  li suhu koru namočenu u suze? Piješ li mutnu vodu punu krvi i suza?

"... kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
a svaki je žar slep, osim kad postoji znanje,
a svako znanje je uzaludno, osim kad postoji rad,
a svaki je rad prazan, ako nema ljubavi,
a kad sa ljubavlju radite, tek onda se spajate
sa drugima, sa sobom i sa Bogom..."

O, kako golema je Ljubav! I kako malen ja sam!

Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu,ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u ćutanju.

Većina od nas lebdi sumnjičavo izmedju ćutljivog bunta i brbljive pokornosti.

Sećanje je kamen spoticanja na putu nade.

Umetnost Rusa je u setnosti.

Najkorisniji medju ljudima je onaj koji je daleko od ljudi.

Kada bih znao uzrok svog neznanja - bio bih mudrac.

Jaki rastu u samoći, dok slabi venu.

Ljubav ne zna svoju sudbinu dok ne dodje čas rastanka.

Čednost tela može biti siromaštvo duha.

Tvoje poverenje u ljude i sumnja u njih tesno su povezani sa tvojim samopouzdanjem i tvojom sumnjom u sebe.

Ljubav i praznina u nama, kao plima i oseka.

Najčvršći kamen gradjevine je onaj koji se nalazi duboko u njenom temelju.

Kako sam daleko od ljudi kad sam sa njima i kako sma im bliži kad su oni daleko.

Naš um je litica, naše srce potok. Nije li neobično da mnogi među nama radije sabiru vodu nego da je puste da teče?

Možete da zaboravite sa kime ste se smejali, ali nikada nećete moći da zaboravite sa kime ste plakali .

Naše najsvetije suze nikad ne poteku iz naših očiju.


уторак, 27. новембар 2018.

Moj izbor: Salman Ruždi, Satanski stihovi







Pitanje: Šta je  suprotnost vere? Nije neverovanje. To je suviše zaključno, izvesno, zatvoreno. Samo po sebi, jedna vrsta verovanja. 
Sumnja. 
Ljudska bića su tvrđi orah, mogu u sve da sumnjaju, pa čak i u ono što svojim očima vide. I u ono iza svojih očiju. U ono - kad otežalih očnih kapaka utonu u san - što izlazi na videlo iza zatvorenih gledaljki.

Od vazduha smo mi stvorenja, koreni naši u snovima leže I u oblacima onim gore, pa se u letu rađamo ponovo.

Čovek koji krene da se prerušava, preuzima ulogu samog Tvorca - prema jednom načinu viđenja stvari; on je neprirodan, on je bogohulnik, on je skvrnavitelj skvrnavljenja. A iz jednog drugog ugla gledano, možete u njemu videti patetiku i heroizam u njegovoj borbi, u njegovoj spremnosti da rizikuje: jer ni svi promenljivci ne preživljavaju..Čoveku koji samog sebe izmisli potreban je neko ko će da veruje u njega, da potvrdi da mu je to pošlo za rukom. Opet igranje uloge Boga, mogli biste reći. Ili, da se spustite malo niže i pomislite na onu viiu »Zvončicu«; vile ne postoje ako deca ne zapljeskaju ručicama. Ili, pak, možete jednostavno reći: to ti je isto kao biti čovek..

Čuvaj se svoje senke. Tog crnog badže što se šunja iza tebe.

Kad silom zakoračiš i prođeš kroz ogledalo, u velikoj si opasnosti ako se vratiš natrag. Staklo može da te na froncle iseče.

U staro vreme, patrijarh Ibrahim došao je u ovu dolinu sa svojom ženom Hagar i njihovim malim sinom Ismailom. I ovde, u ovoj bezvodnoj divljini, on je nju napustio. Ona ga je upitala: Da li je moguće da je to Božija volja? On joj je odgovorio da jeste. I otišao, baraba. Od samog početka, ljudi su se koristili Bogom da bi opravdali ono što ne može da se opravda. Tajanstveni su putevi Gospodnji: kažu ljudi.

Jakom voljom nešto izvoljevati znači ne slagati se; ne predavati se; ne pristajati.

Dobar k’o ’lebac i zlatan k’o zlato prokleto.

Sin je blagoslov božji a blagoslov traži zahvalnost blagoslovenih.

Merčant je svoje srce gvožđem bila okovala, kretala se kroz svoj život svakodnevni igrajući se sa svojom decom, ćaskajući sa svojim mužem i igrajući ulogu njegove domaćice, kad je to bilo potrebno, ali nikad, nijednom, nije otkrila turobnu pustoš u svojoj duši.

U toku svoje bolesti on je svaki minut svog svesnog stanja i svaku sekundu tog minuta provodio u obraćanju Bogu.  Ya Allah, tvoj sluga leži krvaveći, i nemoj me napustiti sada, posle Tvog tolikog dosadašnjeg staranja o meni. Ya Allah,  daj mi neki mig, neki mali znak Tvoje blagonaklonosti, da bih u sebi mogao naći snage da suzbijem boljku svoju. O Bože najdobrotvorniji i najmilostiviji, budi uz mene u ovo moje vreme nevolje, moje najužasnije nevolje. Onda mu je palo na pamet da ga to sam Bog kažnjava, i to jedno vreme samo, dok je bio u stanju da podnosi bol, ali zatim se naljutio. Dosta je bilo, Gospode, zahtevale su njegove neizgovorene reči, zašto moram umreti kad nisam ubijao, i jesi li Ti osveta ili si, pak,ljubav? Njegova ljutnja na Boga održavala ga je i sledećeg dana, a onda je iščezla, pa je na njeno mesto došla neka strašna praznina, osama, kad je shvatio da priča u vetar, da se obraća retkom vazduhu, da tu uopšte nikog nije bilo, i tad je osetio kako je postao šašaviji nego ikad ranije u životu, pa je počeo da moli samu tu prazninu - Ya Allah, budi samo tu negde, bogamu, samo budi tu. Ali ništa nije osećao, ništa ništa, a zatim je jednog dana zaključio da mu više i nije potrebno da bilo šta oseća. Tog dana njegovog preobraženja, bolest mu se izokrenula i on je počeo da se oporavlja. 

Zašto je on sve napustio i otišao? Zbog nje, zbog njenog izazova, te novine, žestine kad su njih dvoje u dvoje, zbog neumoljivosti jedne nemoguće stvari koja je uporno tražila svoje pravo da postane moguća. I, ili, možda: zbog toga što je posle njegovog jedenja svinjetine počela odmazda, noćna odmazda, kazna snova.

Kako  je  ta prošlost mogla ponovo da zažubori onim razbucanim samoglasnicima i rečnikom? Šta će biti sledeće?

..Šta je mislio kad je rekao da se u svetu  može živeti a pri tom i  ne  živeti, pa mu je na to ovaj naredio da mu donese do vrha pun lonac vode i pronese ga kroz gomilu festivalskog sveta a da, pod pretnjom smrtne kazne, ne prospe ni jednu jedinu kap; i kad se učenik vratio, nije bio kadar da učitelju opiše ni jedan jedini prizor sa festivala, jer je prolazio kao slepac koji je podizao pogled samo naviše, na lonac koji je nosio na glavi.

"Sad vidiš. Ti sam plaćaš za svoj život. Ja sam napravio čoveka od tebe.« Ali  kakvog  čoveka? To je ono što očevi nikad ne znaju. Ne znaju ni unapred, ni kad je to prekasno."

»U Kašmiru«, ispričao je Zini, »tvoje drvo rođenja je neka vrsta finansijske investicije. Kad dete odraste, taj razvijeni orah može se uporediti sa dospelom polisom osiguranja života vredno drvo koje se može skupo prodati za svadbu ili za start u život. Odrastao čovek sekirom obara svoje detinjstvo da bi pomogao svojoj zrelosti. Ta nesentimentalnost prosto optužuje, zar ne?

Nepopustljivost takođe može da bude jednostrano ludilo, hteo je da joj kaže, može da bude i tiranija, ali krta, lomna, dok ono što je fleksibilno može da bude i humano, i dovoljno snažno da bi opstalo.

Ako moraš da biraš između neke vrste bestelesnog polja sile i stvarnog živog Boga, za šta bi se ti opredelio? Dobro pitanje? Ti ne možeš da se moliš nekoj električnoj struji. Besmisleno je da od neke vrste nevidljivih talasa tražiš ključ od Raja.

Ako staro ne izumre, mlado nikad neće biti što biti može.


***

Odgovor na religiju nije nestanak religije, vec razmišljanje o njoj na drugi način. Biti deo nje na drugi način.

***
CITATI

Priznajem: više od svega strahujem od besmisla.

Ono što je važno u našem životu dešava se uglavnom u našem odsustvu.

Ono što je stvarno i ono što je istinito nije neminovno isto.

Da biste shvatili jedan jedini život, morate progutati ceo svet.

Niko se ne može suociti s`ovim svetom stalno otvorenih očiju.

Kad vam se rodi prvo dete - rekao je- i vi ćete postati stvarni. 

Čuvaj tajnu i ona će se ukiseliti u tebi, od onog o čemu ćutis zaboli stomak.


***


Večna istina da će vas posle svakih merdevina uz koje se popnete sačekati neka zmija odmah tu negde iza ćoška; za svaku zmiju naći će se neka uteha, neke merdevine.
Deca ponoći


"Ako dovoljno brzo trčiš, možda ćeš moći da pobegneš od svoje prošlosti i sećanja na sve što ti je bilo učinjeno, ali i od budućnosti, od neizbežne turobnosti koja sledi. Morala si da trčiš koliko si brže mogla sve dok ne dođeš do ivice između svetova, a ni onda nisi stala, pretrčala si tu granicu kao da je nije bilo, kao da je staklo vazduh, a vazduh staklo, vazduh koji se poput stakla razbijao oko tebe dok si padala. Vazduh koji te je sekao kao da je oštrica. Bilo je dobro pasti. Bilo je dobro ispasti iz života. Bilo je dobro."
Čarobnica iz Firence




Kako je samo teško napipati istinu kada čovek mora da sagledava svet u delovima; pojedinačni kadrovi kriju isto toliko koliko i pokazuju.


среда, 21. новембар 2018.

Moj izbor: Dobrilo Nenadić, Dorotej

Gospode, kakvom li si to tankom nadom obdario ljudsko pleme? Nada u nama treperi kao slabašan žižak, gotov da utrne na najmanji dašak vetra, a opet ima snage da se zapali i u oluji, u najvećoj nepogodi,.  



Prohor 

Mučeništvo više prijа božjem oku od stotinu molitаvа izgovorenih u komociji i telesnoj prijаtnosti. Lаko je brbljаti. Reči su ništа. Nigde ne ostаvljаju trаgа. 
Gospode, da li moje molitve uopšte do tebe dosežu? Da li razabiraš moj glas u mnoštvu ubogih koje te prizivaju? Ne krijem od tebe, Gospode, da mi je duša puna opačine, srce mi je tako često natopljeno čemerom! Volim li ja svoje bližnje po tvom nauku? Sledim li te? Pitam te da li i i pored toga moje reči dopiru do tvoga sluha? Ima li nade za mene? Da li smo, utehe radi, reci mi, da li smo svi mi, pak, podjednako ranjivi i slabi? Da li su i tvoji miljenici otporni ili su slabi kao i ja na nepravde i na nezahvalnost? Ima li ljudskog srca koje može da otrpi? 

...

Dimitrije

Zar pravda ovog sveta nije u tome što smo svi mi, ljudski stvorovi, krhki i privremeni, smeteni, zbunjeni i unezvereni pred licem nepoznatog i sutrašnjeg dana kojem tajnu ne poznajemo. Da nije tako za bih mogao podneti svoju odvratnu ljusku u koju sam živ sahranjen? 

...

Mаkаrije 

Sаd se pitаm kаkvа to silnа žudnjа pokreće togа čovekа dа podvrgаvа svoje slаbo telo tаkvim jezivim pаtnjаmа. Kаkve su se sile sukobile u njegovoj duši? Kudа se zаputio? Osvetljаvа li Bog njegov put ili gа nečаstivi vodi nа bespuće? Pokreće li gа ljubаv premа bližnjimа zа koje dobrovoljno strаdа, ili mržnjа premа ovome svetu, inаt premа njegovim zаkonimа? 
Gospode, smiluj mu se, primi ovogа čovekа koji ti ide u susret nаmrštenа čelа i stegnutih vilicа, oprosti mu zа njegov čemer i jed. Oprosti mu što je prigrlio usаmljenost umesto dа primi tvoju zаpovest o dobroti, prаštаnju i ljubаvi. On ti prinosi nаjviše što može, verujući dа ćeš mu prihvаtiti zаmenu: pаtnju kojoj se podаje umesto ljubаvi koju ne može dа dosegne. 

***

Prohor 

Noć šestа. 
Čuo sаm zlobni šаpаt onih zа čije iskupljenje strаdаm. Kаžu dа sаm ispod mаntije poturio osušenu ovčiju kožu i dа me trnje ne dotiče. Kаžu: udobno leži Prohor, vаrа nаs lаkoverne, аli Bog koji je svudа i koji sve znа, vidi njegovu podvаlu. 
Šаpаt tаj, ljudskа zlobа i pokvаrenost, bole me jаče od oštrih trnovih bodlji koje su mi isprobijаle meso, izrovаšile kožu, nаčinile mi od leđа, ruku i nogu živu otvorenu rаnu. Bol koji mi nаnosi trnje pobeđujem prkosom ili ponosom, sujetom ili inаtom, аli čime dа pobedim bol nаnet klevetom? Zаšto ljudi neće dа prihvаte mene i moje strаdаnje, zаšto sаm im tаko smešаn i odvrаtаn istovremeno? Dа li je to zаto što im mojа žrtvа nije potrebnа? 
Dаnаs mi je jedаn sebаrski klipаn prišаo, drsko me pogledаo prаvo u oči i rekаo: „Ako stvаrno uživаš u trnju, dođi mojoj kući, jа imаm njivu koju s krаjevа nаpаdа vrzinа. Pomogni mi dа suzbijem vrzinu, izbošćeš se do krvi а i meni će to koristiti.“ On ne shvаtа, bedni ništаk, dа jа sve ovo činim zа njegа i njemu slične, zа sve te mаloumne jаjаre sа tupim čulimа kojа nisu u stаnju dа prime prosvetljenje božije. 

***

Kirčа 

Jа ne mogu dа shvаtim jednog zrelog i rаzumnog čovekа koji se drаgovoljno podvrgаvа tаkvom ispаštаnju. Govore mi dа on to čini zа nаs ostаle koji se ne obrаćаmo Bogu istom iskrenošću i predаnošću; on to hoće, kаžu, dа i zа nаs zаsluži njegovu milost. 
To mi nije jаsno. Ko mene može zаmeniti kod Svevišnjeg, i zаr sаm jа tаko bezvrednа pаčаvrа bez čаsti dа bih dopustio nekome dа zbog mene strаdа kаko bih bez trudа zаslužio bolju sudbinu od one koju sаm mogu dа steknem. Što se mene tiče, tаj Prohor bi odmаh mogаo ustаti iz svog grobа. Jа ne dopuštаm dа iko nа ovome svetu bije moju bitku, а nаjmаnje tаj mаtori kuštrin koji ionаko jedvа gmiže po zemlji i bez trnove postelje, а kаmoli s njom. 

...

Prohor 

Noć sedmа. 

Noćаs smo ovde sаmo nаs dvojicа, Gospode. Ti gore u dubinаmа nebeskog svodа, među rojevimа zvezdа, jа dole u rаci među trnjem. Jа znаm dа me ti čuješ i dа čekаš štа ću ti kаzаti. Prohorа svogа rаbа želiš dа sаslušаš, hoćeš dа sаznаš imа li štа dа ti kаže, on nаjneuspeliji i nаjbedniji u tvome ljudskom stаdu. 
Dа li ti unаpred znаš, аko si svemoguć, štа ću reći, vodiš li mi misаo, mogu li ipаk skriti od tebe neku svoju mаlu tаjnicu, nešto kаo neku sićušnu pogаnu pomisаo, tek toliko dа i jа imаm nešto svoje, dа se promučiš odgonetаjući Prohorа, dа gа po tome zаpаziš u gomili priprostih dvonožаcа, koji su ti verni i koji te se plаše, koji ne sumnjаju u tvoje dobre nаmere? 
Ako možeš, Gospode, dа uprаvljаš mojom sudbinom, dа stvаrno znаš sve, bez izuzetkа sve štа će se dogoditi, pа mi čаk i ovo pitаnje u glаvu stаvljаš, zаšto si ovаj nаš kukаvni život učinio tаko nesnošljivim, zаšto se igrаš sа nаmа kаo sа piljcimа, kаo obesno dete koje čupа leptirimа krilcа, cvetovimа glаvice, mrаvimа nožice? 
Nemoj misliti, Gospode, kаko sаm jа sаdа očаjаn zbog ove žаbe kojа mi je iznenаdа upаlа u rаku i smestilа se nа mojim grudimа. Jа znаm dа si je ti poslаo. Zаr je onа tvoj glаsnik? Ne dаš Prohoru dа se vine u tvoje visine, ostаvljаš gа dole u blаtu s krаstаvom žаbom dа se nаteže, s njom dа druguje, veliš, Prohor i nije zа bolje društvo. Zаr ne nаđe zа svogа rаbа ništа lepše među tvojim stvorenjimа, nego ovu ljigаvu rugobu kojа mi se, znаš, celog životа gаdilа? Evo je kаko šаpicаmа šаšolji rаspećа koje sаm s ljubаvlju u tvoju slаvu tri godine britvicom rezbаrio. Tri godine sаm, Gospode, probdeo dа nаčinim nešto svojom rukom što bi bilo dostojno tvogа imenа, а evo sаdа mi, uz mesečinu kojа se probijа kroz krošnje stаrogа hrаstа, tvojа krаstаčа bаlаvi svojom groznom sluzаvom trbušinom lik tvogа rаspetog sinа. Svudа okolo je trnje, sаmo joj je ovde nа mojim grudimа fino. 
Zаšto me i ti ismejаvаš, Gospode? Zаr nije dostа što si nа mene nаtutkаo ljude, nego mi i žаbe šаlješ, sаmo Prohorа, svogа vernog psа Prohorа, dа poniziš. 
Obećаvаš li to meni, Gospode: izdržim li i ovo iskušenje, otvoriće se dveri togа rаjа? 
Rаjа? Imа li ljudi tаmo u tome rаju, Gospode? Kаkvi su oni koje si tаmo smestio? Jesu li lepi ili su osušeni i ispijeni kаo jа? Sve je izgledа tаmo krаsno, i ptice, i livаde, i drveće izobiljnih plodovа, i bistri potoci, i dаni puni ushićene svetlosti, i mekа predvečerjа, i zvezdаne noći, sаmo su ljudi tаmo isceđeni, suvi, bez sokovа, senke suludih mučenikа i nepodnošljivih prаvednikа. O čemu bih tаmo mogаo rаzmišljаti, Gospode? Bludio bih kаo duh preko miomirisnih poljа, među milozvučnom ptičijom grаjom, i ništа više. Ništа više. Nikаd me ništа ne bi zаbolelo, nikаd se ničemu ne bih obrаdovаo, niti se zbog nečeg rаstužio, nаljutio, rаzbesneo. Bio bih prаzаn kаo stаri bаdаnj u kome više ne grgolji vodа. Dа li bih osećаo svoje telo? Dа li bih u nekoj bistroj bаri mogаo dа pogledаm u svoje lice, mаkаr i s ovom spаrušenom zelenom kožom, mаkаr bilo još izborаnije i umornije nego što je sаdа? Dа li bih ponovo morаo dа te držim u glаvi iz dаnа u dаn, iz trenutkа u trenutаk, kroz beskrаjno vreme koje mi stаvljаš u izgled? Zаr ne bih poludeo od dosаde, Gospode? 


Ko bi znao kolebljive dubodoline ljudske duše?

***

Zar mantija, taj komad sukna, može izlečiti pogano ljudsko srce od niskih želja? Šta ona može pred žedju, zar njena varljiva opsena da prekrije prljavu korugu duše, zar da je očisti?  

Koga je to Prohor porekao — Boga ili čoveka? 

***

Dimitrije

Kad bi mi bilo dato da sam izaberem mesto i vreme svoje smrti, izabrao bih potok i zoru, rumenilo jutarnjeg sunca na lišću, miiris šume.. dugo, tajnovito pojanje kukavice, da ležim sa glavom na debeloj žili ovoga drveta i da budem miran, spokojan i podmiren od sveta koji ostavljam, da znam, toga trenutka da se od njega opraštam u naponu njegove lepote, da ne odlazim na svoj daleki put kao očajnik, poražen i proteran. Da ne doživim i to strašno poslednje poniženje da se borim  da ostanem a da mi se to ne dopušta.

Ali ko sam ja da znam koja je staza do Boga.





четвртак, 15. новембар 2018.

Moj izbor:Česlav Miloš, Zarobljeni um


"Teško mi je da u nekoliko reči odredim karakter ove knjige. Pokušavam da u njoj predstavim kako radi misao čoveka u narodnim demokratijama."
Česlav Mloš





Ako se dvojica svađaju, a jedan je poštenih 55 posto u pravu, to je veoma dobro i nema razloga da se grize. A onaj ko je 60 posto u pravu? To je divno, to je velika sreća i neka Gospodu Bogu zahvaljuje! A šta da se kaže za nekoga ko je 75 posto u pravu? Pametni ljudi vele da je to veoma sumnjivo. A šta sa 100 posto?
Onaj ko kaže da je 100 posto u pravu, gadan je siledžija, strašan razbojnik, najveći lupež.

Tih godina osećao sam se kao čovek koji može da se kreće dosta slobodno, ali svuda vuče za sobom dugi lanac koji ga vezuje za jedno mesto. Ovaj lanac bio je često spoljašnje prirode — ipak, možda je važnije što je bio i u meni samome. Savremenom čoveku koji zaboravlja koliko je bedan u poređenju s onim što čovek može da bude - odričem pravo da prošlost i budućnost meri sopstvenom merom.

Novi čovek, koji se ne pokorava, već preobražava svet i misli širom zemaljske kugle i sam stvara istorijsku formaciju, umesto da bude njen rob. Samo tako apsurdnost njegovog fiziološkog trajanja može da bude iskupljena. Treba ga primorati silom, patnjom, da shvati. Zašto da ne pati? Treba da pati. Zašto ne može da služi kao đubrivo sve dok je zao i glup? Ako intelektualac poznaje muku misli, te muke ne treba štedeti druge, one koji su se dosad kikotali, pili, ždrali, pričali glupe viceve i u tome videli lepotu života.

Istreniran um, štaviše: potreban je unutrašnji red, a ne praznina. 

Čovek (prihvatimo ovu tezu) može da bude samo jedan od instrumenata u orkestru, kojim diriguje boginja Istorije. Tek tada glas, koji izvlači iz svog instrumenta, znači nešto. U suprotnom slučaju, njegove, čak najpronicljivije, refleksije ostaće zabava estete. To nije samo pitanje kako smoći hrabrosti i kako istupiti protiv drugih. To je mnogo zajedljivije pitanje koje se postavlja samome sebi: može li se ispravno rezonovati i dobro pisati ako se ne plovi jednom strujom, koja je realna, to jest - koja ima u sebi vitalnost, pošto je u skladu s pokretom stvarnosti ili pak sa zakonima Istorije.

Najteže je prevladati osećanje krivice. Bez obzira na ovakva ili onakva uverenja, svaki čovek u zemljama o kojima je reč živi u poretku civilizacije koja se razvijala vekovima. Njegovi roditelji bili su privrženi religiji ili su se bar s poštovanjem odnosih prema njoj. U školi se obraćala velika pažnja na versko vaspitanje, u svakom slučaju, u njemu su ostale emocionalne naslage i ocena takvih postupaka, kao što su nanošenje nepravde bližnjem, laž, ubistvo, podsticanje na mržnju - kao ružnih postupaka, čak ako bi oni trebalo da služe uzvišenim ciljevima. Osim toga, učio je istoriju svoga naroda, sa zadovoljstvom je čitao stare pesnike i mislioce, bio je ponosan na to nasleđe, a mnogovekovne borbe za odbranu granica njegove otadžbine ili - u mračnim vremenima strane okupacije - u ime njene nezavisnosti, nisu ga ostavljale ravnodušnim. Lojalnost prema prošlosti, pune žrtava i napora njegovih zemljaka koji su težili ka održavanju nezavisnosti države, svesno ili nesvesno, izgledala mu je kao pozitivna stvar. Osim toga, od deteta su ga učili - i to je prodrlo u njega duboko - da njegova zemlja pripada civilizaciji koja potiče iz Rima i da predstavlja deo Evrope pa, dakle, tu vezu treba kultivisati i ceniti. Sada, znajući da prolazi kroz kapiju iza koje nema povratka, oseća da čini nešto loše . Objašnjava sebi da iracionalne kočnice treba uništiti i da je to nasledno opterećenje - i njegove lične prošlosti i prošlosti njegove zemlje. Jedino čupajući s korenjem to što je prošlo bespovratno, postaće slobodan. A ipak, borba traje, tasovi se vagaju. Svirepa borba, kakvu nisu poznavale liberalne epohe. Borba anđela s demonom - da, zna to. Ali, koji je od njih anđeo, a koji demon?

Kad će se pojaviti sunce slobode: „Da li će svetli leptir uzleteti nad zemljom, ili ispasti noćni leptir, prljavo noćno pleme?'" I dosad ništa ne nagoveštava veselog leptira.

Mimo otpora, povremenih očajanja, trenutak najzad dolazi. To može da se dogodi noću, za vreme doručka, na ulici. Nešto kao metalni zvuk prenosnog zupčanika. A l i  nema  drugog puta. To je jasno. Na čitavoj zemaljskoj kugli nema drugog spasa. Ovaj bljesak traje sekundu, ali otad počinje poboljšanje. Prvi put posle dužeg vremena pacijent jede s uživanjem, njegovi pokreti dobijaju elastičnost, vraća se rumenilo. Seda i piše „pozitivan" članak i čudi se sam sebi što mu ide tako lako. Konačno,nije bilo razloga da se pravi buka ni oko čega. Sasvim je jednostavno. On je već „prošao prelom". Ovakva operacija ipak ne prolazi bez traga. Iza nje ostaje posebna vrsta utučenosti koja se često ispoljava u pogledu i u grimasi usta. To je tiha tuga nekoga ko je jeo voće s drveta dobrog i lošeg znanja.

Da li čovek, podvrgnut operaciji Murti-Binga, stiče unutrašnju harmoniju i vedrinu, to je već drugo pitanje. Stiče relativnu harmoniju, dovoljnu za delanje. To je bolje nego trovati sebe jalovim buntom i neodređenom nadom. Seljaci, nepopravljivi u svojim malograđanskim privrženostima, tvrde da „mora doći promena,jer tako ne može da bude. To je zanimljiva vera u prirodni poredak stvari. Turista je - kaže anegdota - hteo da ide na planinu, a kiša je padala već nedelju dana. Prelazeći preko potoka, sreo je gorštaka i upitao ga da li će i dalje padati.Gorštak pogleda nabujali potok i prosudi da neće. Upitan na čemu zasniva ovo predskazanje, odgovori: „Jerbo bi se prelilo." MurU-Bing omogućava da se pogledaju slične magične predrasude kao ostaci prošlog perioda. „Novo" se bori sa „starim", a „staro" ne može biti odmah uklonjeno.

Dakle, treba odložiti nadu u daleku budućnost, kada će tamo, u Centru i svuda, država svakoga snabdeti sve frižiderima i motociklima, belim hlebom i velikim porcijama maslaca. Tada će najzad biti zadovoljni. Zašto, kad je sve logično, jednačina ispada drugačije nego što treba? Zar je za takav klasični materijal, kakav je čovek, potrebna čak neeuklidska geometrija, a obična nije dovoljna? Kakva nevolja. Šta je, u stvari, čoveku potrebno?

Prva šetnja ulicom, čije trotoare pokriva debeo sloj stakla od prozorskih okana razbijenih bombama, a po kolovozu vetar nosi papire iz kancelarija, evakuisanih u panici, podriva njegovo poverenje u navodnu prirodnost njegovih dotadašnjih navika. Kako lete ovi papiri s tako velikom kohčinom pečata, s natpisom „poverljivo", „strogo poverljivo"! Koliko samo sefova, ključeva, koliko mesnatih direktorskih podvoljaka, konferencija, poslužitelja, cigara, devojaka koje u napetosti kucaju na mašinama! A tu vetar tera te papire ulicom, svako ih može podići i pročitati, ali niko nema za to volju, ima hitnijih stvari, na primer, kako doći do kilograma  hleba. I ništa, svet i dalje traje. Kako je čudno. Čovek ide dalje ulicom i zaustavlja se ispred kuće prepolovljene bombom. Privatnost ljudskih stanova, njihovih porodičnih mirisa, njihova toplina pčelinjih saća, njihov nameštaj koji čuva uspomene na ljubav i mržnju! A sada je sve na površini, kuća pokazuje svoju strukturu, nije to stena koja traje vekovima:  malter, kreč, cigla, oplate, a na trećem spratu usamljena i podesna verovatno samo za anđele bela kada, iz koje će kiša isprati uspomene na one koji su se u njoj nekada kupali. Još nedavno imućni i obožavani, ljudi su izgubili sve što su imali, idu poljima i mole seljaka za pregršt krompira. Novac menja vrednost iz dana u dan - postaje hrpa besmisleno odštampanih pravougaonika. Na gomili krša koji se dimi sedi mali dečak i dubeći šipkom po zgarištu, prati ovu igru pesmom o velikom vođi, koji je tako hrabar da neće dozvoliti neprijatelju čak ni da se približi granici. Pesma je još ostala, ah vodja je posle nekoliko dana postao prošlost.

Koji je svet „prirodan"? Da li onaj pre rata ih ratni? Oba su prirodna - smatra čovek, ako mu je bilo dato da upozna oba. Nema institucije, nema običaja i navike koji ne bi mogli da podlegnu promeni. Sve čime žive ljudi dar je istorijske formacije u kojoj su se našli. Proticanje i stalna promena su odlika pojava, a čovek je prilagodljivo biće i može se zamisliti dan u kome će odlika građanina koji sebe poštuje biti hodanje četvoronoške s nekom vrstom šarene perjanice koju će nositi na zadnjici.

Delo ljudske misli mora da odoli iskušenju brutalne,nage stvarnosti. Ako ne uspe da odoli, nije uopšte vredno. Verovatno je zaista vredno samo ono što je sposobno da postoji za čoveka u trenutku kad je on ugrožen neodložnom smrću.

Svakodnevna gluma razlikuje se od glume u pozorištu po tome što svi igraju pred svima i jedni o drugima znaju da igraju. To što neko glumi ne uzima mu se za zlo i ne dokazuje uopšte njegovu nepravovernost. Važno je samo da igra dobro, jer veština dobrog ulaska u svoju ulogu predstavlja dokaz da je taj deo njegove ličnosti, na kome gradi svoju ulogu, u njemu dovoljno razvijen.

Govoriti da je nešto belo, a misliti da je crno; u sebi se smeškati, a spolja pokazivati svečano oduševljenje; mrzeti, a ispoljavati znake ljubavi; znati, a simulirati neznanje; nasamarujući tako protivnika (koji takode nas nasamaruje), čovek počinje da iznad svega ceni ličnu prepredenost. Uspeh u igri postaje izvor zadovoljstva. Istovremeno, to što je u nama čuvano od očiju nepozvanih, dobija za nas posebnu vrednost jer nije nikad jasno formulisano, a što nije formulisano u rečima, poseduje iracionalnu draž čisto osećajnog kvaliteta. Čovek se sklanja u unutrašnje svetilište, koje je utoliko lepše ukoliko treba veću cenu platiti, da bi se drugima zabranio pristup u njega.

Svaka reč koja se izgovara treba da bude brzo ocenjena, pre nego što izađe iz usta, s tačke gledišta posledica koje može da izazove. 



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...