четвртак, 21. новембар 2019.

Borislav Pekić - O čoveku, sumnji, istini …


„Čovek se nikad ne pita za razloge dobrih stvari koje mu se dešavaju. Zanimaju ga jedino uzroci rđavih.” (Besnilo)
„Kad čovek ostane u mraku, ne tražite onoga ko je ugasio sveću, nego drugu sveću…” (Besnilo)
„Razlika između pametnog čoveka i budale je u tome što prvi istu zabludu izražava na više načina, a budala sve zablude na jedan isti.” (Život na ledu)
„Biti u većini znači biti načelno privilegovan, a svaka privilegija na izvestan način ograničava našu slobodnu volju, čini je često dugom neupotrebom i neupotrebljivom, jer ako je čovek u većini, ako je čovek u saglasnosti sa većinom stvari koje ga okružuju, onda on i nema potrebe da bira ili svaki izbor je već zapravo dat, i njegova volja rđa. Pravi znak snage jednog uverenja nije otpor manjini, nego otpor većini. Naravno to time uverenje ne čini ispravnim, ono ga samo čini snažnim. Ljudi daju za pravo samo onim iskustvima koja potvrđuju njihova.” (Život na ledu)
„Sumnja je kao svrab; što se više češeš, sve više svrbi…Ko hronično nije sumnjao u ono u šta veruje, i u isto vreme dok veruje, ko nije navikao na misaonu toleranciju kao jedinu kulturu, u kojoj inteligencija može delovati saobrazno svojoj istraživačkoj prirodi, ko je uvek mislio da je bezuslovno u pravu, čak i kad je verovao uzastopno u tri oprečne istine, taj stvarno nije potreban nijednoj od njih. Taj će i od najotvorenije ideje, predstavimo li je isprekidanom, kolebljivom linijom, čim joj pristupi, napraviti neprobojan i nepristupačan krug, a zatim se u njega kao u grob zatvoriti.”  (Tamo gde loze plaču)
„Sakrivamo svoje istine da bismo ih posle pronašli kao tajne. (…) Čovek ne podnosi saznanja koja nije predvideo. Ubeđen sam da svet ni duševno ni mentalno ne bi mogao podneti opipljiv dokaz postojanja Boga. To bi uništilo i vernike i nevernike. Ubilo bi nas kao inteligentnu vrstu. U jednom jedinom trenutku izgubili bismo slobodu, inicijativu, maštu, sve pretpostavke ljudske argonautike. I to samo zato što mi kao vrsta, iz dubine svoje antropocentrične uobraženosti, odbijamo božje postojanje. Takvo Runo nigde nismo sakrili. Konzekventno, ni naći ga nigde ne možemo.” (Zlatno runo)
„Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi tek odgovor na ko zna kakvo pitanje…Kucao sam na tesna vrata i ona su se otvorila, ali su to bila pogrešna vrata. Njihovo otvaranje nije mi donelo ništa do razočarenje. U prostoru i vremenu, sva su vrata bila lažna. Prava su van prostora i vremena….Osećam hladnoću. Drugi svet teče mimo mene. Treba pružiti ruku i dodirnuti ga. Treba tvoriti – novo.” (Rađanje Atlantide)
„Bez odbacivanja starih zabluda, nema ni prihvatanja novih istina.” (Zlatno runo)
„Mi smo zarobljenici u svetu (kao u jajetu). Mi smo u svetu zatvoreni, zatim je ključ bačen i zaboravljen. Sami svet ne možemo otvoriti. Iz njega ne možemo izići bez nečije pomoći. Potreban nam je neko spolja da ključ nađe, da nas izvede iz zarobljeništva. Otuda veliki učitelji saznanja, gurui, tutori nove svesnosti, odatle najzad Hristos, Spasitelj, Mesija. Istina je, zapravo, sasvim drukčija. Taj ključ nije van nas, taj ključ kojim smo zabravljeni u nama je. Mi to ili ne vidimo iz lenjosti duha, iz straha da nas takvo saznanje ne primora i ne obaveže, na traganja koja nam se čine i opasnim i teškim, ili zbog toga što nas privid naše situacije nagoni da ključ smatramo izgubljenim van nas, jer sama logika zatvaranja govori nam da smo zatvoreni u nečemu i da to nešto mora spolja biti zatvoreno. Ključ, u stvari, ključ istine, ključ saznanja, ključ našeg bića, ključ sveta, nalazi se duboko u nama. A učitelji, tutori, oni koji nam otvaraju oči, ne otvaraju nam oči za ključ skriven van nas, oni nam ne donose nikakav ključ koji bi oni našli negde i zatim bi ga poklonili, a mi s tim ključem sebe otvorili, odnosno sebe pustili u neke nove dimenzije. Oni su tu samo da nam ukažu na tu istinu, da ključ nije van nas nego da je u nama i da nam pomognu da, tražeći ga u nama, do njega što bezbolnije dođemo.” (Rađanje Atlantide)
„Da bi neko postao zvezda na nebu, dobro treba da zagrize zemlju.” (Besnilo)
„Ne lažimo u javnom životu, nemojmo izneveriti savest, moralno osećanje u nama i zvezdano nebo nad nama, ni onda, a naročito onda kad znamo da ćemo zbog toga biti na gubitku. U zamenu imaćemo miran san. Zašto je on neophodan najbolje znaju oni koji ga nikad nisu imali….Sačuvajmo veru, jer bez nje nema života, ali ne odbacimo ni sumnju, jer bez nje nema napretka. Ne sumnjamo pri tom samo u ono što misle i čine drugi, jer to je lako. Pokušajmo, bar ponekad, da posumnjamo u ono što sami mislimo i činimo, jer to je teže ali zrelije plodove donosi….Istrajno i časno borimo se za svoja načela, ali ih ne obožavajmo. U nesavršenom svetu savršenih načela nema….Lični je moral osnova svake opšte politike. Budimo ljudi, građani i Srbi, ali nikad ni jednu od tih osobina, urođenih ili stečenih, ne žrtvujmo drugoj. Ko počne sa žrtvovanjem svojih vrlina — završava sa žrtvovanjem tuđih života. Nemojmo dopustiti da, na kraju života, u sred ruševina svog dela, moramo objašnjavati šta smo sve plemenito hteli i zašto nam je uspelo da ništa od toga ne izvedemo. Sinovi nam neće verovati.” (Stope u pesku)
„Jesmo li mi Srbi ikada otvoreno i nepristrasno govorili o svojim nacionalnim osobinama, dogovorili se najzad ko smo, šta smo, šta hoćemo, šta nećemo, i pokušali da iznađemo neki operativni kompromis između svojih izmišljenih vrlina i svojih stvarnih mana, ako ne za škole i proslave, a ono bar za Berzu i Parlament … Mi ti Srbi, brate, i nismo nacija. Mi smo usplahireno i pometeno stanje duha. Mi i postojimo, zapravo, samo iz inata.” (Zlatno runo)
„Nemati prošlosti je ostati bez budućnosti. Ali ako tamo ostanemo, ako se tamo zaglibimo, budućnost zbog koje smo se u nju vratili postaće nedostižna. Proći će pre nego što shvatimo da je sve – sadašnjost. Da je sve uvek u istoj ravni. Da je nerazumevanje onoga što je bilo juče jemstvo da ćemo još manje razumeti ono što nas čeka, a najmanje ovo šta danas radimo.” (Zlatno doba dijaloga)
„Mi, Srbi, nezavisnost smo uvek dobijali na rate, a gubili je odjednom i đuture. Uzelo nam je blizu stotinu godina, od prvog ustanka, preko srpsko-turskih ratova do balkanskog, da slobodu postignemo, a onda smo je, 1915, izgubili samo u jednoj godini. Pitam se, koliko će nam sad trebati da je vratimo ako je još jednom izgubimo?” (Zlatno runo)
„Ko se ne može uništiti u opoziciji, treba ga uništavati vlašću. U zagušljivom vazduhu moći, i najotpornije ideje prokisnu. U sjaju vlasti svaka farba izbledi, pa će i crvena.” (Zlatno runo)
„Ono dno, ono finalno dno koje treba tražiti ne nalazi se izvan nas, ne nalazi se ni u kakvom narodu, ni u kakvom kolektivu, i ni u kakvom predavanju onome što je izvan nas. Ono se nalazi duboko u nama. Penjanje u visine, nije ništa drugo nego spuštanje do najdubljeg dna vlastitog bića. I tu je konačna istina…” (Život na ledu)
„Moja najveća osveta je u tome što me nikada nisu uspeli primorati da ih mrzim. Prezira je bilo. Prezir je bio moja pobeda, ali taj prezir je bio i moj poraz. Jer su me na taj prezir oni naterali i time stvarali situacije u kojima sam bio primoran da prezirem i sebe. Bez obzira na sve teškoće, nevolje, neprilike, nepravde, gimnazijski teror 1945–1948. godine, robije, primoravanje na ćutanje i građansko i umetničko, nepravde što mi se nanose u javnom životu, u kome, da bih bio ono što jesam, da bih opstojao, zapravo moram ulagati višestruko više napora od ljudi bez moje prošlosti. Čitava jedna godina bez pasoša, i nasilno odvajanje od porodice, političke intrige koje su mi skinule četiri ugovorene knjige, uvrede, besprimerna čekanja pred vratima PEN kluba, prisilna emigracija u kojoj se nalazim, bez obzira na to ja sam prema uzrocima svojih nesreća uvek uspevao zadržati jedan podrugljiv stav, u kome je bilo obilno mesta i za podrugljivost na sopstveni račun.” (Život na ledu)
„Budućnost će, kao i uvek, hteti da odgaji sopstvene nove zablude; a što će one biti, zapravo, naše i stare koliko i svet, neće smetati nijednom od praunuka da se njome diči, brišući u međuvremenu tur našim jeremijadskim opomenama i savetima.” (Kako upokojiti vampira)
„Moji sunarodnici i ja smo živeli u zabludi da nam sve ide dobro, čak sve bolje i bolje, i da će nam sve bolje ići sve dok budemo razumni. Jer, i u drugoj smo zabludi bili. Zabludi da smo jako razumni, jako pametni, jako vešti. Pošto smo uobražavali da smo uspešni, verovali smo da smo i razumni; pošto smo uobražavali da smo razumni, morali smo verovati i da smo uspešni. U međuvremenu, skakavci su oko nas plandovali i godinu za godinu nam jeli. Kada nas je život otreznio i dokazao nam da nismo bili uspešni, otkrili smo jednovremeno da ni razumni nismo bili, da nam je sve vreme nedostajao upravo zdrav razum, blago koje nismo mogli iz zemlje iskopati, s drveta obrati, s oranica požnjeti ili iz skladišta izvaditi, ako tamo prethodno nije zakopano, posađeno, posejano i sklonjeno. Blago koje, nažalost, nismo ni od koga mogli konfiskovati, eksproprisati ili nacionalizovati. Da bi se razum imao, decenijama ga je potrebno gajiti i negovati u glavama građana. I onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja.” (Sabrana pisma iz tuđine)
„Stvar nije u tome da postanemo nešto drugo, nego da otkrijemo – šta smo.” (Zlatno doba dijaloga)
„Nemoguće je govoriti o budućnosti tamo gde je prošlost do te mere prisutna.” (Život na ledu)
„Imati veru u sebe je sve. Vera je moć. Želja je moć. Volja je moć… Moć je apsolutna sloboda kojoj, znao za to ili ne znao, sputavan jedino razumom, svaki čovek teži. Apsolutna sloboda moguća je jedino van razuma, u ludilu. Samo u ludilu sve je moguće.” (Atlantida)

IZVOR:PISMENICA
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...