недеља, 17. април 2022.

MOJ IZBOR: Amin Maluf/Baldasarova odiseja

Neopterećujuća, nadasve interesantna i puna lepih citata. Preporuka.




Nisam čovek koji se povodi za ludorijama svoga vremena, znam da sačuvam zdrav razum i kada se oko mene sve komeša. Ali nisam ni od onih tupih i nadmenih bića koja grade svoje mišljenje kao što ostrige grade svoj biser, a potom se zatvaraju nad njim. Imam svoje ideje, svoja uverenja, ali nisam gluv za disanje sveta.


Znak. Koliko li sam samo puta začuo tu reč, kao i reč „predskazanje“! Sve postaje znak i predskazanje za onoga ko budno vreba, spreman da se oduševi, spreman da protumači, spreman da zamisli saglasja i sličnosti. Svet je krcat tih neumornih vrebača znakova.

Kada tražimo znakove, nađemo ih, takav je oduvek bio moj osećaj. Očigledni znakovi, rečiti znakovi, uznemirujući znakovi, sve što nastojimo da dokažemo na kraju se potvrdi, a našli bismo ih isto toliko kada bismo nastojali da dokažemo suprotno.


Čoveku koji vidi možeš sakriti istinu; laganje je u neku ruku neophodna veština. Ali lagati nekoga čije su oči ugašene zaista je bedno, nedostojno, prava niskost.


Da bi čovek upoznao svet, dovoljno je da ga osluškuje. Ono što vidi na putovanjima uvek je samo pričina. Sene u potrazi za drugim senama. Putevi i zemlje ne nauče nas više ničemu što već i sami ne znamo, ničemu što ne možemo oslušnuti u sebi samima u noćnome miru.


Da, kad malo razmislim, bolje je po buđenju osećati čupanje utrobe od žudnje nego klešta griže savesti.


Drugi pišu kao što govore, a ja pišem kao što ćutim.


Pitam se da li me to što pišem o svemu ovome još više razdražuje, ili me pak smiruje. Ne budi li možda pisanje strasti samo da bi ih bolje ugušilo, poput onih hajkača u lovu, koji isteruju divljač iz skloništa kako bi je izložili strelama.


Kada vera nabubri od mržnje, neka su blagosloveni oni koji sumnjaju!


Zloupotrebio sam privid, a sada privid zloupotrebljava mene. To je prava istina. Kad čovek oseti da se svet polako okreće naglavce, nešto se poremeti, ljudi tonu ili u krajnju pobožnost ili u krajnji razvrat.


Kad u toku rasprave rekoh da je po mom mišljenju jedan od najlepših propisa hrišćanstva „Voli bližnjega svoga kao sebe samoga“, primetih kod Majmona oklevajući kez. Pošto sam ga obodrio, u ime našeg prijateljstva, a i u ime naših zajedničkih sumnji, da mi oda svoje najdublje misli, on mi priznade: 

„Та preporuka izgleda, na prvi pogled, besprekorna, a uostalom, još i pre no što ju je Isus preuzeo, beše zapisana sličnim rečima u devetnaestoj glavi Treće knjige Mojsijeve, osamnaesti verset. Pa ipak, ona u meni izaziva izvesno negodovanje...“ 

„Šta joj to zameraš?“ 

„Videvši šta ljudi uglavnom čine od svog života, videvši šta čine od svoje pameti, nemam nikakve želje da me vole kao same sebe.“

- Čekaj, ima tu nešto još opasnije, po mom osećaju. Nikada nećemo moći sprečiti neke osobe da tumače ovu preporuku sa više oholosti nego velikodušnosti: ono što je dobro za tebe dobro je i za druge; ako poseduješ istinu, moraš vratiti zalutale ovčice na pravi put, i to svim sredstvima... Otuda sva ona prisilna krštenja koja su moji preci morali da pretrpe u Toledu, nekada davno. Tu sam rečenicu, vidiš, češće čuo iz usta vukova nego iz usta ovčica, tako da od nje zazirem, oprosti mi...“ 

„Tvoje reči me iznenađuju... Još ne znam da li treba da se složim s tobom ili ne, moram malo razmisliti... Oduvek sam mislio da je ta izreka najlepša...“ 

„Ako tražiš najlepšu izreku koja je ikada izašla iz usta nekog čoveka, to nije ta. To je jedna druga, ali ju je takođe izrekao Isus. Nije je preuzeo iz Svetog pisma, samo je poslušao svoje srce.“ 

Koja? Čekao sam. Majmon na trenutak zaustavi svoju mazgu da bi navodu dao svečani ton: 

„Neka onaj ko nikada nije zgrešio baci na nju prvi kamen!“

...

Zašto da se unižavam u očima čoveka koga poštujem? I zašto da insistiram na onome što nas razdvaja kad on sam neprestano ističe stvari koje nas približavaju?


Ljudi bi hteli da jedan imam ustane I uzme reč pred nemom gomilom.  Varljiva iluzija; nema drugog imama do razuma.  On nas jedini vodi danju kao i noću.


Numerička vrednost! Kako me taj izraz nervira kad god ga čujem! Umesto da shvate značenje reči, moji savremenici proračunavaju vrednosti slova; podešavaju ih kako njima odgovara, dodaju, oduzimaju, dele i množe, i na kraju uvek postignu cifru koja će ih iznenaditi, koja će ih umiriti ili ih ispuniti užasom. Eto tako se misao ljudska kruni, eto tako razum slabi i rasipa se na praznoverice!


Čemu mi služi da tako pomno istražujem svet kad ne umem da vidim ono što mi je pred nosom? Koliko samo patim što sam načinjen od jedne tako krhke gline!


Ono što je plaćeno suzama ne vraća se slanom vodom.


Ljubav se hrani strpljenjem koliko i žudnjom.


Put se katkada kiti bajkama, kao sto se noć kiti snovima, no treba znati otvoriti oči po dolasku.


Ne postaje se naprečac vernik, kao što se naprečac ne postaje ni nevernik. 


Šta me tera da se ovako ponašam? Prostodušni ljudi bi rekli da je to ljubav, koja navodno čoveka čini nerazumnim. Nema sumnje, ali nije samo ljubav. Tu je i približavanje kobne godine, to osećanje da naša dela neće imati nastavka, da će se lanac događaja prekinuti, da čas ispaštanja više neće nastupiti, da će se dobro i zlo, prihvatljivo i neprihvatljivo uskoro pomešati u jednom istom potopu, i da će lovci umreti u istom trenutku kad i njihov plen.


Prija mi da verujem da Tvorac najviše voli, od svih svojih bića, upravo ona koja su umela da postanu slobodna. Nije li svaki otac zadovoljan kad vidi svoje sinove da izlaze iz detinjstva kako bi postali ljudi , čak i ako ga njihove kandže što niču katkada malo i ogrebu? Zašto bi onda Bog bio manje blagonaklon otac?

Dobar kapetan preobražava Atlantik u Mediteran; rđav kapetan preobražava Mediteran u Atlantik“ -

Istina se zaslužuje.

Treba imati na umu da se srce često hrani svojim sopstvenim željama, te da se čak i prazni kada ih zadovolji.








Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...