четвртак, 28. октобар 2021.
Moj izbor: Lav Nikolajevič Tolstoj/Krojcerova sonata
уторак, 26. октобар 2021.
Moj izbor: Ljubomir Simović/Čudo u Šarganu
среда, 20. октобар 2021.
Moj izbor: Robert Frost
Apsolutno najveći američki pesnik dvadesetog veka. Osvojio je četiri Pulicerove nagrade, dodeljeno mu je 40 počasnih doktorata, između ostalog i sa Harvarda, Oksforda, Kembridža i Prinstona. Jedan od onih koji je zaslužio da dobije Nobelovu nagradu za svoj doprinos književnosti. A nije..
U žutoj šumi račvala se puta dva,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putovah sam, stajao sam dugo
I gledao dokle mi pogled seže
Kako jedan nestade u gustome grmlju;
I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda sam upravo tim putem trebao poći,
Obraslog travom što čeka nove korake
I mada sam znao, ako ne pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,
A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjenka sumnje stalno mi je govorila da se vratim nazad.
Ovo ću jednom s uzdahom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se puta dva, a ja-
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.
ПУТ КА СЕБИ
Хтео бих, магле разлистале мрак
да ми није само прости зрак.
Хтео бих да ово шумско бивство
дојави дубље честито тајанство.
И ако некуд одем, задахнут,
биће то стазе неприметне пут.
Не куд већина тегли терет свој,
кад шине или песак заспе зној.
Не, ако за мном и открије траг,
једанпут, неко, мио ми и драг.
Видеће кад зађе путевима сене,
да већих промена нема код мене.
Утврдих јаче тек, вером и сном,
оно што држах и пред истином.
уторак, 19. октобар 2021.
Moj izbor Nenad Novak Stefanovic/Ubistvo u Kapetan Misinoj
Kada bih imala vremena za mržnju, lakše bi mi bilo da sada mrzim.
Kad je rođena, trebalo je napisati joj na ruci: „Ne tumbaj, žena.“ Suviše nežna za život.
Loviti ili biti ulovljen, da, da, dragi moj, u to se često život premetne, bez obzira na to koliko mi civilizovani bili.
Vidiš, dragi moj bratac, kad ti uzmeš da vešaš nekog glavom nadole - nastavio je i da žvaće providni listić bele slanine - to nije isto kao kad ga obesiš o vrat. A znaš zašto? . Krsta sleže ramenima. - Pa zato što si ti tada samo saučesnik u ubistvu. Nosiš pola krivice. Ruke pereš od onoga što će učiniti sila zemljine teže i masa tela.
Moj izbor: Vistan Hju Odn
ИЗБЕГЛИЧКИ БЛУЗ
На милионе душа, да кажем, тај град скупља.
Неки су из палата, неки из разних рупа:
за нас ту места нема, драга, за нас ту места нема…
Једном имасмо земљу и лепоту с њом,
погледај сад у атлас, нађи њу и наш дом:
тамо сад не можемо, драга, тамо сад не можемо…
У црквеном дворишту још расте старо дрво,
сваког пролећа опет уцвета пре свих, прво:
пасоши сад не вреде, драга, пасоши сад не вреде…
Конзул ће рећи, хладно, док палцем о сто врти:
‘Ако немате пасош, ви сте званично мртви!“
А ми смо живи, још, драга, а ми смо живи, још…
Па одбор. Столицу ми тамо нуде, такође.
Питају да ли могу догодине да дођем.
А куд ћемо данас, драга, а куд ћемо данас…
Одеш на јаван митинг; чујеш заорен глас:
‘Не примајте их: нема ту хлеба ни за нас!’
Он то о теби и мени, драга, о теби и о мени…
Причини ми се, чујем гром небо пара, прети:
то Хитлер над Европом урла: ‘Морају мрети!’
Мислио је на нас, драга, мислио је на нас…
Видим, пудле облаче у капутиће, ђачке,
отворе широм врата, примају бескућне мачке,
они нису Јевреји, драга, они нису Јевреји…
Кад застанем на кеју (до луке каткад одем),
видим, пливају рибе куд их очи воде:
такорећи надомак, драга, такорећи надомак…
Кад прошетам по шуми, видим стабла и птице:
и без политичара певају, нештедице:
јер нису људска раса, драга, јер нису људска раса…
У сну угледах зграду, на хиљаде спратова,
и прозора, и врата, од подрума до крова:
ал’ ништа тамо наше, драга, ал’ ништа тамо наше…
На брисаном простору стојим, док пада снег,
и хиљаде војника, већ, стало је под стег:
траже тебе и мене, драга, траже тебе и мене…
субота, 9. октобар 2021.
Moj izbor: Đorđe Lebović/Semper Idem
Preporuka
среда, 6. октобар 2021.
Moj izbor: Borislav Radović
Vreme u kome živimo, zabrinuti, zagledani u zvezde, sve glasnije nazivamo istorijskim, čekajući nestrpljivo šta će nam ono doneti.
POGLED IZ DVORIŠTA
Stare su kajsije već gotove. S proleća
olistaće jedva još koja grana.
Ne budu li ruže uskoro orezane,
sneg će ih polomiti u korenu.
Žute novine se na vetru pletu kao
pas u noge... U toplim krajevima
vode se ratovi; ponegde padne vlada.
A ovde treba pronaći grabulje,
pokupiti lišće i malterom zaliti
pukotine oko kuće, pre kiša.
ŽIVOT VINA
Po nedeljnom ručku, dok propadamo u san,
vlasišta mokrih od varenja i od žege,
otac bi ušao u vinograd i tu se
bavio do mraka, okružen čokotima;
redio bi lišće, razgledao grozdove,
pucad krupniju od bibera,
i mislio o novom vinu.
Danas pretačem vino iz njegove misli;
dižem ga, žuto, svetlucavo, prema oknu:
da kroza nj promakne prašnjavo sunce. I znam,
čim žmirnu zimska okca i suknu lastari,
zamutiće se ono, živo.
Kao da se nije ni prekidala veza
među peteljkom i kolencem,
biće opet u dosluhu ovoga leta
vino u podrumu, u plesnivim bocama,
i Sunčev korak gluhotom nebeskih kuća.
Vino, slično zvezdi, opisuje putanju
kojom bi se možda i otac otisnuo,
stojeći bez daha od kašlja, prazna oka
i tanak, kao u tuđoj košulji;
zadubljen, dalek i sopstvenoj misli.
MLEKO I MED
Da nam je znati, tebi i meni,
čija je ono kuća u šumi,
navraćali bismo pred njen prag, tragajući
za dupljom gde se skuplja med,
za vimenom iz kojeg se pušta mleko;
noćivali bismo u njoj čelo uz čelo:
"bliznake jezgre u koštici".
Da nam je sesti, tebi i meni,
s večera za sto u onoj kući,
osluškivali bismo vreme kako grebe
i cijučući podrumom tumara,
dok između tebe i mene —
kao međ' nepcem i jezikom —
mleko i med na trpezi
ulivaju prisnost u zemljane posude,
uvode sjaj bića u razgovor očiju
понедељак, 4. октобар 2021.
Moj izbor: Suzana Tamaro/Zauvek i Luizito
Da li postoji „zauvek?
Svi mi imamo neku definiciju koja nam omogućava da postojimo i ta definicija je naš splav na kome plovimo po uzburkanom vremenu, na kome možemo da stignemo do ušća a da ne poludimo.
A ja, pre nego što sam postao ja, šta sam bio, gde sam bio? A moj otac, moja majka, i svi ljudi oko mene?
Odakle je dolazio taj nevidljivi deo? Kao da smo u trenutku rađanja nosili neku košulju ili smo već negde bili s tom košuljom na sebi, možda svi zajedno na nekom oblaku - znak pitanja? Da li se na kraju košulja šalje nekome ko kontroliše u kakvom je stanju vraćamo? Neka je puna rupa, neka druga pocepana, neka aljkava, prljava a neke su i dalje savršeno uštirkane kao da su upravo kupljene. Plaća li se možda kazna, kao kada polomimo nešto što nije naše? Da li je onda ta košulja naša ili nije? A ako je naša, zašto onda ne možemo da uradimo s njom ono što želimo?
Čak ni lepota nije bila ništa drugo do krhki oblik privida; uništiti je bilo je nešto najlakše na svetu.
Očevi slušaju a majke gledaju. Na toj ravnoteži se zasniva svet.
Često sam se pitao da li samoća pojačava osetljivost ili se ljudi upravo zbog preterane osetljivosti opredeljuju za samoću.
Vid zavodi svojom prividnom sigurnošću. Vidiš stvari i ubeđen si da je samo to stvarnost, ne pitaš se, ne ideš dalje jer ti je dovoljno ono što vidiš. - Onaj ko vidi, u stvari, ne vidi ništa - ponavljao je često moj otac.
Zašto se dešavalo tako često da, dok idem napred, zalutam u svom vremenu? Jesam li sam išao napred ili sam više kružio oko sebe samog, uvrtao se i upetljavao? I ko je uopšte obeležio taj dugi put po kome sam bacao kamenčiće? Jesam li ga stvarno ja obeležio, kako sam verovao onda kada sam krenuo, ili se zajedno sa mnom, iznad mene, pored mene, igrao još neko? Da li je on učinio da se sretnemo? Sudbina?
U jednom trenutku naši kamenčići su, kao po nekom pravilu, pali jedni pored drugih. Ja bih napravio korak a ti sledeći iste dužine. Ja bih te čekao a ti bi me stizala, ja bih te stizao a ti bi me čekala. Bili smo ubeđeni da ćemo tako zauvek ići napred. Međutim, sada, dok koračam kroz šumu, moji otisci su usamljeni. Niko ne hoda pored mene, niko me ne prati niti ide ispred mene. Neke makaze su se spustile i presekle niti koje su nas povezivale.
Kao što vazduh uvek teži da se pomera s mesta s visokim vazdušnim pritiskom na ono s nižim, tako se u nama odjednom stvara ova praznina. A ta praznina povlači za sobom vetar. Lagani vetar ako je razlika u pritisku mala. Uragan ako je, pak, promena velika.
Od koliko bola su satkani naši životi? Od koliko bola koji može da se izbegne?
Ponekad pomislim da nam u trenutku naše smrti neće pred očima proći čitav život, kao što kažu, već samo jedan mali deo - neuzvraćena ljubav, nedostatak nežnosti, nerazumevanje, beskorisno durenje koje je predugo trajalo, ona tvrdoglavost koja se hranila sama sobom.
Tek kada ostarimo, shvatimo ozbiljnost nekih reči i sve ono što smo propustili da uradimo - zbog površnosti, egoizma, zbog žurbe - i to počinje da muči naše srce, ali vreme je već otišlo u nepovrat.
Mogao sam da provedem više vremena s njim slušajući njegove priče; umesto što sam se izvlačio, mogao sam da mu postavljam pitanja, da se bar na trenutak stavim u njegovu kožu, a ne da nastavljam da se mučim u sopstvenoj. Ne misliti samo na sebe. Da nije tajna skrivena u tome kako izbeći da bude „suviše kasno”? Ali kada to shvatiš, tvoj život je, nažalost, otišao previše daleko. Previše daleko. Previše je kasno. Previše je gorčine. Previše je bola. Previše bola koji je mogao da se izbegne.
Tišina - koje se svi tako boje - u stvari ne postoji, svaki prostor ima svoj zvuk. Moramo naučiti da slušamo.
Kako sam bio naviknut da sve posmatram kroz mikroskop, da uzimam mere, da procenjujem odnose, da opipavam, njuškam, posmatram, nisam mogao da nađem ulazna vrata tog tvog sveta u kome si živela. Zbog svega toga, jedini most koji nas je spajao bila je poezija, oboje smo je voleli; ti si imala više slobodnog vremena od mene, te bi mi često uveče, kada bih se vratio kući, u trenucima opuštanja, odmah nakon večere, čitala na kauču stihove koji su ostavili najveći utisak na tebe. Čitala si svašta, čitala si klasike, ali si volela i da obilaziš tezge i tražiš tekstove anonimnih autora. - Mogu se pronaći pravi biseri - ponavljala si - biseri ostavljeni u prašini polica. - I stvarno, kada si se vraćala iz tih svojih obilazaka, izgledala si kao lovac na bisere ili tragač za zlatom; otvarala bi torbu i pažljivo jednu po jednu vadila svoje dragocenosti. Dok sam ih gledao, ponekad nisam razumevao tvoj izbor, mislio sam da je bizaran. Onda bi ti prasnula u smeh: - U pravu si, ova knjiga je zaista besmislena - ali ti bi je ipak čitala. Ponekad bi uveče, dok je sat kucao u kuhinji, reči koje si tek pročitala ostajale da vise medu nama u tišini sobe; to više nisu bile jednostavne reči, već drago kamenje, rubini, smaragdi, dijamanti, akvamarini - plesale bi oko nas osvetljavajući nam lica. U tim trenucima poezija je bila most koji nas je spajao.
Stihovi otvaraju male prozore u vremenu - ponavljala si - pod svakodnevnim sivilom, čine da vidimo iznenadni sjaj drugačije stvarnosti. Ne dozvoljavaju nam da se predamo.
U svetu gde svetlost uvek obasjava - noći nema, ali put koji vodi u taj svet taman je i lepljiv poput petroleja.
Ako je tog dana trebalo da se dogodi nešto posebno - nešto neobično unutrašnje - zašto onda svi brinu o onom spoljašnjem? Nije me zanimalo šta ćemo jesti, nisu me zanimali pokloni koje ću dobiti niti kako ćemo se slikati. Jedino što mi je zaista bilo na srcu jeste da saznam hoće li - kao što je dogma tvrdila - moj život od tog dana pa nadalje biti potpuno drugačiji. (Prvo pričešće).
Kada se nešto prebacuje više nas nije dvoje već troje - ti, ja i crv koji je počeo da nagriza naš život. U tami crvi potajno rade, kopaju tunele godinama i, osim poneke neprijatnosti, ništa ne primetiš. Zatim jednog dana staviš šolju na sto i drvo popusti, propadne i, u jednom trenutku, površina za koju si mislio da je čvrsta pretvori se u gomilu mekane piljevine.
Uprkos prvidnoj nežnosti, ti si posedovala mnogo veću unutrašnju zrelost od mene. Ja sam bio siguran u praktične stvari i zbog te sigurnosti sam ponekad bio pomalo arogantan. Ti si se, međutim, kretala opušteno, ali u toj opuštenosti nije bilo ni traga neodlučnosti. Iako se činilo da si rasejana, vrlo si dobro znala kuda ideš. Da bih te stvarno saslušao, morao sam da budem ponizan - a to mi je bilo strano.
Ljubav je postojala pre nas, ljubav će postojati i posle nas, ljubav je u nama, ali ne uspevamo uvek da je zgrabimo, nemamo uvek prave antene da uhvatimo njenu talasnu dužinu... a znaš li zašto? - Ne znam - odgovorio sam i začudio se kada sam zapazio da mi glas podrhtava. - Ne iz pakosti - pravih pakosti zapravo ima malo - već zbog odsutnosti, zato što ne znamo da slušamo, zato što ne umemo da verujemo. Ne meri se, nema težinu, ne može da se kupi, ne dozvoljava da njome upravljamo. Onda nam je draže da mislimo da ne postoji, da može da se živi bez nje.
Bežim od onoga što me prati, ono što mi beži pratim. Horacije
Nisam bio kamen, zato sunce nije moglo da me zagreje. Ali ono što sunce nije moglo, alkohol je mogao. Nisam bio kamen već strujno kolo - moje vene, moji živci bili su kablovi kroz koje je struja brzo protkala, izbacujući varnice.
Budite uporni, insistirajte, tražite Mu razlog - rekao je te daleke večeri sveštenik, prijatelj moje majke.
Kome je trebalo da ga tražim? Moje nebo je bilo prazno.
Smrdiš - rekao mi je otac jednom kad sam došao u Ankonu da ga obiđem. Odmah sam se istuširao, ali kada sam ponovo ušao u kuhinju, prokomentarisao je: - Nisam mislio na smrad koji možeš da spereš.
Kada se tone, gde je dno? Prelaziš stepenike, ubeđen si da su poslednji a onda se shvatiš da ih ima još - stepenice se nastavljaju nadole, uvijaju se oko svoje ose kao Bunar Svetog Patricija. Ako se spustim još - ponavljaš - možda ću s druge strane naći izlaz, na kraju, Zemlja je okrugla, ako budem išao sve dalje i dalje, izaći ću već negda. S vremena na vreme dok silaziš, nailaziš na neku baklju. Taj plamen obasjava vlažne zidove - zahvalan si na to malo svetla, zgrabiš je i nosiš u ruci kao da je kometa. Larisa je bila moja baklja. Prvo baklja a onda usijano gvožđe. Iza tog stepenika bio je zid. Ne bih mogao dalje - ona me je usmerila na drugu stranu.kada si nestala, zatekao sam se sam u kući punoj ogledala - u svakom sam video drugačiju sliku sebe i više nisam bio u stanju da razaznam onu pravu. Larisa mi je izgledala kao prozor, sidro - prsten kroz koji bih mogao da provučem uže i da počnem da se penjem. Nisam je voleo, sve što sam prema njoj osetio bila je očinska nežnost. Bio sam joj zahvalan na odanosti - šta god da mi je trebalo, ona je uvek bila tu, spremna da mi pomogne.
Šta je zlo? Ima li lice? Ime? Glas? Ili je to pak nešto tiho, nevidljivo, nedodirljivo - nešto što se uvlači u naše pore, meša s našom krvlju, s našim kostima, s našim nervnim sistemom i - a da mi to i ne primetimo - postaje neodvojivi deo nas.
Vaspitavali su me da Bog predstavlja dobrotu i svemoć. Gde su bili dobrota i svemoć dok su Leu mučili, dok su vršili eksperimente na njenom telu? - Gde su bili? - upitao sam. - Nije ih bilo. A znate li zašto? Zato što Bog nije svemoguć. Milenijumima smo se grejali tom idejom kao pilići u inkubatoru, međutim to nije tačno. - Zar Bog ne može sve? - Ne može ništa ako sami ne sarađujemo. - A šta mi možemo? - Da budemo uz njega, da ga slušamo, da ga zaštitimo. Da ga utešimo. - Ali gde se Bog nalazi? - Bog je tamo gde ga mi pustimo da uđe.
Bez samoće ne možemo da shvatimo smisao vremena. A ako ne shvatimo smisao vremena, ne možemo da shvatimo ni smisao čoveka. Kao što majka hrani svoje jagnje, tako večnost hrani naše vreme.
LUIZITO
Dirljiva priča o starici i slučajno pronađenom papagaju. O neobičnoj ljubavi i prijateljstvu između čoveka i životinje i trenucima kada su oboje napušteni.
Baš je sećanje čudno: ponekad je izgledalo kao da je mađioničar, protreslo bi šešir i izvlačilo slike za koje se činilo da su zauvek zaboravljene.
Šta je život bez tajne – i bez želje da se s njom suočimo – osim neprestana pustara zevanja?
Hvala, ta čarobna reč – tako ju je predstavljala svojim učenicima: čarobna, jer je otvarala sva vrata i pažljivo zatvarala ona koja je trebalo zatvoriti – nestala je sa usana civilizovanog sveta.
Ne znam kako se može živeti, a da se svet ne posmatra sa visine. Bez te visine nema gospodstvenosti.
- Volite li poeziju? - Naravno. Poeziju vrhova, poeziju zalaska sunca nad morem, poeziju svega što podseća na lepotu.
Ne bojte se, tama je samo svetlost u drugom obliku.
петак, 1. октобар 2021.
Moj izbor: Knut Hamsun/ Glad
Zar je Gospod prstom pokazao na mene? Ali zašto baš na mene? Zašto nije na nekog drugog čoveka, recimo u Južnoj Americi? Kad sam o tome razmišljao, bivalo mi je sve neshvatljivije zašto su baš mene izabrale kao kamen kušnje mušice sudbine. To je zbilja prilično osebujan postupak, preletjeti čitav svijet, samo da se mene dosegne; Zašto baš meni nikako da zasja sunce? Nemam li ja jednako pravo na život kao i svatko drugi, kao antikvar Pascha ili otpremnik Hennechen? Zar nisu moja ramena kao u diva i nemam li dvije snažne ruke kojima mogu ma što raditi; ta zar nisam u Ulici Møller tražio mjesto drvosječe, samo da privredim za kruh svagdašnji? Zar sam možda lijen? Nisam li se trudio da nađem mjesto, slušao predavanja, pisao članke za novine, i danju i noću radio i čitao kao lud? Nisam li živio kao škrtac, jeo hleb i mlijeko kad sam imao mnogo, a samo hleb kad sam imao malo, i gladovao kad nisam imao ništa? Zar sam možda stanovao u hotelu, ili sam možda imao nekoliko soba u prvom spratu? Eto, stanujem u nekakvoj rupi iz koje je i sam Bog zajedno s ljudima pobjegao prošle zime, jer je u nju padao snijeg. Ako on misli da će me privući k sebi i da će me učiniti boljim bude li me izmučio do smrti i stavljao mi na put nedaću za nedaćom, onda se on vara; to je sigurno. I gotovo plačući od prkosa uzdignuh pogled prema nebu i tiho mu to kazah jednom zauvijek.
Svuda oko mene širila se uzvišena atmosfera mraka; sve je utihnulo, sve. Ali gore, u visini, šumio je vječni pjev, duvanje povjetarca, kao neko daleko, bezglasno zujanje koje nikad ne prestaje. Tako sam dugo osluškivao to neprekidno bolećivo zujanje da me je već počelo zbunjivati. To su zacijelo simfonije svjetova nada mnom, zvijezde pjevaju...
Svijest da sam još uvijek čist i pošten prostruji mi glavom i ispuni me divnim osjećajem da sam čvrst karakter, da sam kao bijeli svjetionik usred uzburkanog ljudskog mora a ne podrtina kakvog broda koju talasi bacaju amo-tamo. Da založim tuđu stvar za jedan pišljivi obrok, da se najedem i napijem, da dušu upropastim prvim zalogajem, da crnom mrljom uprskam poštenje, da postanem lopovom i zastidim se sam pred sobom – nikada! Nikada!
Kako sam trčao! Ali nije mi žao, zaslužio sam to. Kako sam mogao i pomisliti na to da zamolim jednu krunu!? Sad vidim posledice! I stao sam se blago opominjati, kao što bi to činila majka. Govorio sam sve dirljivije, i kako sam bio slab i umoran, zaplakah. Tihim, unutarnjim plačem, jecajima bez suza.
Ovdje je bio tako divan mrak oko mene. Stao sam glodati dobivenu kost. Nije imala nikakvog ukusa. Iz kosti je izbijao oštar miris krvi i meni se smuči. Počeo sam iznova; da to samo ostane u meni, sigurno bi dobro djelovalo. Bilo je važno jedino to da mi ostane u želucu. No opet mi se smučilo. Razljutio sam se, bijesno zagrizao u meso, otkinuo mali komadić i silom ga progutao. Ništa nije koristilo: čim su se ti mali komadići ugrijali u želucu, odmah su se na žalost i vraćali. Grčio sam ruke kao ludak, zaplakao od bespomoćnosti, grebao se kao opsednut od vraga, plakao, tako da se i kost smočila od suza, plakao kao da će mi srce puknuti, a zatim opet povraćao. Tada sam iza glasa prokleo sve sile svijeta. Tišina. Oko mene ni živa stvora, ni svjetla, ni šušnja. Ja sam u najstrašnijem stanju, dišem teško i glasno, škripim zubima kad moram povratiti komadiće mesa koji bi me možda zasitili. Kada sve to nije savršeno ništa koristilo, bez obzira koliko sam se jako trudio, bacio sam kost prema vratima pun bijesa. U nemoćnoj mržnji uzviknuo sam i zaprijetio nebu, zaurlao i opsovao ime Božje promuklim i divljim glasom, grčeći prste i svijajući nokte... Slušaj me ti sveti Baalu gore na nebu, ti ne postojiš, a ako postojiš, proklet ću te tako snažno da će tvoja nebesa početi drhtati od paklenske vatre! Reći ću ti ovo, znaš da sam ti se ponudio kao sluga, i ti si me odbio, odgurnuo me od sebe, i sada ti za sve vijeke vjekova okrećem leđa jer nisi prepoznao svoje vrijeme za kažnjavanje! Govorim ti ovo, znam da ću umrijeti, a svejedno ti se rugam, čak i oči u oči sa smrću, ti Apise na nebesima! Upotrijebio si silu protiv mene, a ne shvaćaš da silu ne vrijedi primijeniti na mene. Zar to nisi mogao predvidjeti? Jesi li možda spavao dok si stvarao moje srce i moju dušu? Govorim ti ovo, a sva moja energija i svaka kap moje krvi raduje se što te ismijavam i pljujem na tvoju milost. Od sada nadalje, odričem se svih tvojih djela i svih tvojih običaja, izgnat ću svoje misli ako ponovno na tebe pomisle, i iščupat ću si usne ako samo još jednom izgovore tvoje ime. A sada, ako i postojiš, reći ću ti svoju posljednju riječ u životu ili smrti, reći ću ti zbogom. I tako postajem nijem, i okrećem ti leđa, i krećem svojim putem... Tišina.
Siromaštvo je u meni istančalo stanovite sposobnosti koje su mi neugodne, jest, mogu joj dokazati, upravo neugodne, na žalost. Ali ipak, i to ima svoje dobre strane, pomaže mi u stanovitim situacijama. Neinteligentan siromah vidi uvijek bolje od inteligentnog bogataša. Siromah se ogledava na svakom koraku, nepovjerljivo prisluškuje svaku riječ. Svaki njegov korak zadaje mislima i osjećajima njegovim jedan zadatak, jedan posao. On je istančanog sluha i pun osjećaja, iskusan čovjek sa zapaljenim ranama na srcu...
#zanimljivosti
Nakon dve godine provedene u Americi, u trenutku kada je završavao naporan radni dan Hamsun je počeo iskašljavati krv. Dijagnostikovana mu je tuberkuloza u poslednjem stadijumu i prognoza da mu je preostalo još samo tri meseca života. Njegovi su mu prijatelji sakupili novac za kartu za brod do Norveške, ali Hamsun se nije predavao i odlučio je da će se sam izlečiti. Otputovao je vozom u New York, i to na svoj ekscentrični način: sedeći na krovu vagona, otvorenih usta gutao je ogromne količine svežeg vazduha. Kad je nakon tri dana stigao u New York, već je tvrdio da je napola zdrav. Tu prepoznajemo junaka čelične volje iz romana »Glad«. Hamsun se iz New Yorka ipak vratio u Norvešku, ali ova mu bolest više nikada nije pravila problem.