четвртак, 15. децембар 2016.

Moj izbor: Meša Selimović II deo






Odlomci



"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od mene i od razuma.
Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža."
"Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom menja, sve se u meni trese u samom temelju, i svet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovek. Smešno je možda, bio sam čovek s onim od juče, i hoću da budem čovek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovek je promena, a zlo je ako ne poslušamo savest kad se javi."
"Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad. Priča je naivna, a opet me je zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odriče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo; uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi." (Derviš i smrt)

****


Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi. (Tišine)
"Ona je moja suprotnost.Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće..i onda sam vrlo neugodan..pa mučim sebe i druge...Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen.Kažem: odbačen a ne verujem u to..Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži.Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.." (Tišine)

" Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad predjemo tu granicu, naći čemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikave logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To radja nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog. " (Tišine)
  
***

"Zatvaram oči, i vidim: sipi snijeg. Prezdravljam, još s tragovima vatre u žilama, nesigurna vida i nejasne misli, blažen zbog ugodne toplote što se širi iz stare tučane peći, vatra pucketa, svježa, u sobi lebdi zdrav trpki miris anduza, vratio sam se iz strašne tame, živ, snijeg pada, majka sjedi pored prozora, nagnuta nad radom. Vidim njeno mršavo lice, treperavo od sjenki pahuljica što promiču ne žureći. Bdi danima tako, nepomična. Čuva me, nadnesena nada mnom. Neću da se pokrenem, neću da se oglasim ni osmijehom, neka traje ova sreća: majčino drago lice i snijeg što sipi preko njega. Sreća, i osjećanje sigurnosti, beskrajno." Tišine”

***

 " Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve dtugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam, po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo, Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi."

***

Volim prirodu, volim šumu, rijeku, i onaj moj stari bunar.Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svetlije i svježije...kao da se prozori na kući otvore. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno. Važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren... treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.

***

Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago. (Tvrđava).

***

“A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.
Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.
Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, 
u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.'' (Tvrđava)











Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...