PRAH, PEPEO I ZVIJEZDE
Prije nego se pokupim i zauvijek napustim drevnu zemlju Afganistan i krenem u Persiju,hoću da odem u Gazni. Možda, uvaženi čitaoče, nikada nisi ni čuo da u svijetu postoji grad koji se zove Gazni. Ipak, grad postoji nekada je bio najmoćniji, najprosvjećeniji i najsjajniji grad čitave Azije.
Ne znam više pouzdano na koju stranu se ide, ali sigurno put ne vodi ni na sjever, ni na istok. Gazni leži negdje na preostale dvije strane svijeta. Kada sam krenuo grijala je sjajna mjesečina, a drum je bio ravan, carski. Gradove kojima je preostala jedino prošlost, treba pohoditi samo po mjesečini. Ako mjeseca nema, valja ga sačekati. Sunce samo remeti, smeta i ulijeva jalove nade i iluzije u stvari koje su davno nestale sa ovoga svijeta. Na takvim mjestima mjesečina je kao kakvo veliko, hladno poštansko znamenje nad stvarima koje su već davno zapečaćene..
Ako nikada niste čuli za Gazni, grad će vam biti havetinjska gomila zemljanih potleušica zbijenih u poljani iza srušenih gradskih bedema. Biće samo gomila ugašenih ugaraka. Nekada je Gazni bio prijestonica moćnih muslimanskih vladara srednjega vijeka i veliki rasadnik kulture. Gazni je zavičaj mnogih slavnih ljudi: književnika, astronoma, teologa, neimara i filozofa. Gazni je bio slavom ovjenčana prijestonica jednog od najvećih vladara Istoka Mahmuda Gaznija, osvajača Hindustana i zavojevača Persije. Njegov dvor, koji uzalud tražim u ovoj srebrenoj noći, nekad je bio središte nauke, poezije i muzike. Na tom dvoru živio je i pjevao jedan od najvećih pjesnika starog svijeta sijedi Firdusi i Mahmudu čitao stihove svoje Sahname, zbirke od pedeset hiljada distiha - knjige kraljeva. Veliki vladar obećavao je u oduševljenju tovare blaga pjesniku i na kraju mu je dao bijedni bakšiš.
Nestalo je svega što je bilo građeno u mermeru i u granitu od pijeska. Ostali su samo nejasni i popularni oblici nečega što je ovdje postojalo, i predanje, stihovi i puste riječi. I toga će polahko jednog dana nestati. Uništenje je došlo tako brzo i iznenadno. Osam vijekova prošlo je od dolaska Mongola u ovaj grad. "Došli su, prokopali, izdubili, sravnili sa zemljom, poubijali, opljačkali i otišli."
Na čitav jedan svijet udaren je pečat Džingis-kanove smrtne presude. Najveći neprijatelj islama ovdje je ostvario jedan dio svoga sna. Zatim, sve po redu,uništio zemlje i vilajete, "dokle je doprlo kopito Muhammedovih ratnika".
Jedan trgovac iz Gaznija koji je pukim slučajem uspio da nekako umakne u Horosan ovako je opisao Džingis-kanovu vojsku: "Njegove horde su mnogobrojne kao oblaci skakavaca, ili mravi nekog mravinjaka. Njegovi vojnici su hrabri kao lavovi; ne vode računa šta je dozvoljeno i šta nije, jedu meso svih životinja čak i pseće; ako su pobjednici, ne štede život ni velikim ni malim i čak paraju trbuhe trudnim ženama. Ni planina, ni rijeka ne mogu da ih zaustave. Oni prelaze sva brda, sva jezera, plivajući pored svojih konja i pridržavajući se za njihove grive i repove."
Džingis i njegova vojska naročito su prezirali stanovništvo gradova. Za građane Džingis je govorio da su prevrtljivci u koje čovjek ne može imati vjere. Oni se boje za svoja sopstvena dobra i za svoj bijedni život. Po njemu, Mongoli bi u gradovima izgubili svoje vrline i osobine stepe: bezgraničnu hrabrost, prezir prema smrti, vjemost svome plemenu, svome vođi i svome gospodaru. Gradove je zato trebalo pretvarati u ruševine. Mongolima je to sjajno polazilo za rukom.
Do dolaska Mongola, islam je bio najveća snaga i jedinstvena moć u ovoj zemlji. Gazni, prijestonica islama u Afganistanu, uspješno se nadmetala sa sjajnim Bagdadom. Zahvaljujući darežljivosti vladara iz doma Gaznevida, veliki broj matematičara, neimara i umjetnika dolazio je u Gazni iz čitavog svijeta. Njihov prilog nauci i umjetnosti silno je obogatio stari svijet.
Otkako su prije osam vijekova Mongoli upali u ovu zemlju i donijeli smrt i pustoš, Afganistan kao da se nikada nije osvijestio od tog silnog udarca. Mnogi afganistanski gradovi nekada veliki centri, svjetionici i rasadnici znanja, trgovine,lijepih vještina i umjetnosti: Balk, Bamijan, Herat i Gazni ostali su i danas uglavnom sravnjeni. Bitka na obalama Inda zapečatila je sudbinu muslimanskog svijeta. Carstvo Gaznevida prestalo je da postoji. Glas o porazu muslimanske vojske dopro je čak do Damjeta i izazvao veliku radost i oduševljenje među krstašima. Biskup Zak de Vitri pisao je tada papi i mnogim evropskim dvorovima: "Neprijatelji islama, postali su hrišćanski ratnici. Džingis-kan postao je kralj David, unuk velikog svećenika Ivana. Pokret Mongola prema sjeveru sve do Kaspijskog mora pretvorio se u žarku želju da ubijedi pozadinu u konačnu pobjedu prije nego što hrišćani preduzmu osvajanje Jerusalema."
Džamijska dvorišta, avlije oko tekija, trgovi i sokaci puni su prosjaka. U prvi mah učini se putniku da ovdje ima više prosjaka nego vode, povrća, ptica i zraka. Bogorade starci, žene, djeca, mladići i djevojke. Većina je veoma pobožna i svojim molitvama i zapijevanjem glasno i na svakom mjestu podsjeća prolaznike na prolaznost svijeta, bogatstva i zdravlja. Kao da između blagostanja i bijede, smrti i života, zdravlja i bolesti nema ni jedan korak. Sve je odjednom tu, na sokaku: i sakat i čitav, i ubog i bogat, i bolestan i zdrav. Sve je prisutno i sve je izmiješano. Bogati ovdje kao da nisu uspjeli da svoje blagostanje i udobnost zaštite i ograde debelim i neprobojnim zidovima od očiju siromaha, ni zdravi i veseli da otjeraju kljaste i bolesne iza bedema dobro čuvanih lazareta, rezervata i karantina. Neupućen čistunac koji ovamo zaluta sa zapadnih strana svijeta, uvjeren da je u njegovom vilajetu sve sređeno, izračunato, prebrojano i predviđeno, on će ostati do kraja svoga puta i isprepadan i upaničen. Nikada neće razumjeti da je prosjačenje filozofija i nastrana mudrost Istoka. Neće shvatititi da su ovi ubogi i siroti svuda prisutni, da na svakom koraku opominju sretne na puku slučajnost njihovog blagostanja i zdravlja, da ih urazume i pruže im priliku da darivaju i pomognu, da ublaže i priteknu. Imućni i zdravi svakog časa mogu biti i dobri i darežljivi, i svakoga dana ponovo iskupljivati svoju slučajnu sretnu sudbinu. To je prilika da pokažu svoj merhamet, jednu od najljepših ljudskih vrlina, da obuzdaju samoživot i oholost, da suzbiju taštinu i shvate prolaznost svih ljudskih poduhvata, namjera i stremljenja.
Imati, ili nemati, primati ili davati, sve se okreće u jednom beskrajnom krugu velikog besmisla ljudskog bitisanja i beznađu svih živih stvorova na ovome svijetu. Samo dobročinstvo, i to neposredno, može ozariti čovjeka i donijeti mu mir, spokojstvo i blaženstvo. Nikakavi veliki programi, ustanove, ministarstva, ni zavodi ne mogu ovome čovjeku sa Istoka zamijeniti radosti darivanja i potrebu sa-dake. Kao da ovdje i nema vidljive i određene granice između lica i naličja života i kao da svaki živi čovjek ima pravo i dužnost da prelazi tu nevidljivu među svakog dana i na svakom koraku. Sjetih se odjednom Van Goga i kao sumahnut čitavog dana ponavljam njegove rječi:
’’Ljudskoj bijedi nikada neće biti kraja...”
Talas pesimizma i dubokog fatalizma obuzeo je čitavu ovu zemlju. Misao da je život zlo i da je bjekstvo jedini mogući cilj, postao je filozofija ovoga svijeta. Svaka nesreća u životu tumačena je kao neminovna predodređenost neba. Bolest se uselila u njihov način mišljenja i u moć njihovog roda.
