субота, 22. новембар 2025.

MOJ IZBOR: KAZUO IŠIGURO - OSTACI DANA

 



Velika je čast za čoveka kad mu se pruži prilika da odigra makar u najmanju ulogu na svetskoj pozornici. 

Dani koji mi preostaju od života protežu se preda mnom kao beskrajna praznina....


Ona je sedela za svojim stolom, iako se na tom stolu nije nalazilo apsolutno ništa; i ruke su joj bile prazne. Nešto me je u njenom držanju navelo na zaključak da u tom položaju sedi već vrlo dugo.


- Došao je ospodin Kardinal, gospođice Kenton.. Treba mu pripremiti sobu na koju je navikao.

- U redu, gospodine Stivens. Pobrinuću se za to pre nego što odem.

Gospodine Stivense, moram nešto da vam kažem.

- Izvolite, gospođice Kenton.

- Radi se o mom poznaniku. S kojim večeras imam sastanak.

- Kažite, gospođice Kenton.

- Zaprosio me je. Pa mislim da vi to treba da znate.

- Zbilja, gospođice Kenton? Vrlo zanimljivo.

- Ja o tome još razmišljam.

- Zbilja?

Ona spusti pogled na ruke, pa ponovo pogleda u mene: 

- Moj poznanik već idućeg meseca dobija posao u zapadnoj pokrajini. A ja, kao što rekoh, gospodine Stivense, još razmišljam. Ipak, smatram da o svemu treba da budete obavešteni.

- Veoma sam vam zahvalan, gospođice Kenton. Želim vam prijatno veče. A sad me, molim vas, izvinite...


- Nadam se da ste prijatno proveli veče, gospodice Kenton?

- Jesam, hvala vam, gospodine Stivense.

- Drago mi je što to čujem.

Koraci iza mojih leda naglo zastadoše i ja začuh kako gospodica Kenton kaže:

- Zar vas baš nimalo ne interesuje šta se večeras odigralo između mog poznanika i mene, gospodine Stivense?

- Ne bih želeo da budem neučtiv, gospođice Kenton, ali smesta moram da odem gore. U ovom času, u ovoj kući odvijaju se događaji od globalnog značaja.

- A kada se ne odvijaju, gospodine Stivense? Pa dobro, ako baš toliko žurite, reći ću samo da sam prihvatila predlog mog poznanika.

- Molim, gospodice Kenton?

- Predlog da se udam za njega.

- Ah, zbilja, gospodice Kenton? Pa, dozvolite mi onda da vam čestitam.

- Hvala, gospodine Stivense. Ja ću, naravno, sa zadovoljstvom da odslužim otkazni rok. Ukoliko, pak, budete u mogućnosti da me ranije oslobodite dužnosti, mi ćemo vam biti veoma zahvalni. Moj poznanik stupa na novi posao u zapadnoj pokrajini kroz dve nedelje.

- Učiniću sve što je u mojoj moći da vam pronađem zamenu u najkraćem mogućem roku, gospodice Kenton. A sad me, molim vas, izvinite, moram da odem gore.

Ponovo kretoh, ali ne stigoh ni do vrata što vode u hodnik kad gospođica Kenton reče:

 - Gospodine Stivense! 

Kako je još stajala na istom mestu, morala je, zbog mene, da malo podigne glas i taj njen glas je odjeknuo nekako čudno u šupljem prostoru mračne i prazne kuhinje.

- Zar je moguće da posle tolikih godina moga rada u ovoj kući vi nemate ništa drugo da kažete na vest o mom eventualnom odlasku - sem onih reči koje ste upravo izgovorili?

- Gospođice Kenton, ja vam upućujem najtoplije čestitke. Ponavljam, međutim, da se gore odigravaju stvari od glo--balnog značaja i da moram da se vratim na svoje mesto...

...



U tako pozno doba noći, koraci onog koji silazi niz sporedne stepenice mogu da se učine sumnjivim, pa su po svoj prilici uznemirili i gospođicu Kenton. Išao sam, dakle, niz mračan hodnik kad se vrata njene odaje otvoriše i ona se pojavi na pragu, obasjana svetlošću iznutra.

- Čudi me da ste još ovde, gospođice Kenton - rekoh prilazeći joj.

- Gospodine Stivense, ponela sam se veoma glupo.

- Izvinite, gospođice Kenton, ali sad stvarno nemam vremena za razgovor.

- Gospodine Stivense, nemojte primiti k srcu nijednu reč koju sam sinoć izgovorila. Ponela sam se veoma glupo.

- Nisam primio k srcu ni jednu jedinu reč, gospođice Kenton. Ne mogu, u stvari, ni da se setim onoga što ste rekli. Gore se odvijaju događaji od velikog značaja i ja stvarno nemam vremena da se ovde zadevam s vama. Savetujem vam da se povučete na spavanje.

Požurio sam dalje niz hodnik, a on je ponovo utonuo u mrak tek kad sam stigao do kuhinjskih vrata, pa sam po tome zaključio da je gospođica Kenton konačno zatvorila vrata svoje odaje.Nije mi trebalo mnogo vremena da pronađem u podrumu traženu bocu i obavim neophodne pripreme za serviranje tog  retkog portoa. Proteklo je, dakle, samo nekoliko minuta, a ja sam opet išao kroz mračan hodnik, ali u suprotnom pravcu, ovoga puta s poslužavnikom u rukama. Kad sam se približio vratima gospođice Kenton, zaključio sam po svetlosti koja se rasipala po njihovim rubovima da je ona još u svojoj odaji. I baš taj trenutak mi je, u to sam sada sasvim siguran, ostao zauvek urezan u pamćenje - trenutak kad sam zastao u polumračnam hodniku, s poslužavnikom u rukama i s ubeđenjem koje je bivalo sve jače - da samo nekoliko metara dalje, s druge strane tih vrata, gospođica Kenton gorko plače. Koliko se sećam, nisam za to uverenje imao nikakav opipljiv dokaz - nisam čuo nijedan jecaj ipak sam pouzdano znao da bih je, da sam zakucao na nje--na vrata i ušao u njenu odaju, zatekao u suzama. Ne znam koliko sam dugo tako stajao; tada mi se činilo veoma dugo, ali pretpostavljam da je to moje stajanje potrajalo u stvari samo nekoliko sekundi. Morao sam, naravno, da požurim gore i uslužim najugledniju gospodu Engleske, te zato ne mogu ni da zamislim da sam u hodniku mogao da se zadržim duže od dve-tri sekunde.


( Susret posle vise godina)


Gospodica Kenton je, prirodno, malo ostarila, ali je, bar za moje oči, ostarila na jedan vrlo ljubak način. Ostala je vitka i uspravna, kakva je uvek i bila. Sačuvala je čak i onaj svoj pokret glavom kojim kao da je prkosila sagovorniku. Kako joj je, međutim, sumorna svetlost padala pravo na lice, nisam mogao a da ne primetim da su se na njemu, tu i tamo, pojavile sitne bore. Ipak, ta gospođica Kenton koja je sedela preko puta mene bila je neverovatno slična onoj koja mi je u toku svih ovih godina živela u sećanju. Hoću da kažem da je bilo ogromno zadovoljstvo videti je ponovo. Proveli smo neko vreme prisećajući se raznih ličnosti iz prošlosti i razmenjujući novosti koje smo ona ili ja imali o njima, i to je, moram priznati, bilo veoma zabavno. Ali ono što me je nepogrešivo podsetilo na duh i ritam naših nekadašnjih razgovora nije bio toliko sadržaj sadašnjeg razgovora koliko mali osmesi kojima bi propratila kraj neke rečenice, povremene ironične modulacije glasa, izvesni pokreti ramena i ruku.

- Zbog čega se smešite tako sami za sebe, gospodine Stivense?

- Oh... Izvinite, molim vas, gospođo Ben, ali prisetio sam se nekih stvari iz vašeg pisma. Zabrinule su me kad sam ih pročitao, mada sad vidim da nisam imao razloga za brigu.

- O? Na koje to stvari posebno mislite, gospodine Stivens?

- Ni na koje posebne, gospođo Ben.

- E, pa, gospodine Stivense, to morate da mi kažete!

- Pa, na primer, gospođo Ben - rekoh i kratko se nasmejah - vi na jednom mestu kažete, samo da se prisetim:

'Dani koji mi preostaju od života protežu se preda mnom kao beskrajna praznina...' Ili nešto slično tome.

- Nije valjda, gospodine Stivense - reče, pa se nasmeja ona. - Ja tako nešto nisam mogla da napišem.

 - A ja vas uveravam da ste baš tako napisali.

- O, bože! Pa, možda ima dana kad se tako osećam, ali oni brzo produ. Uveravam vas, gospodine Stivense, da se moj život ne proteže preda mnom kao beskrajna praznina. Mi se, pre svega, silno radujemo unučetu. Prvom od nekoliko, nadam se.

Proturih glavu na kišu da osmotrim ide li autobus.

- Vidim da baš niste zadovoljni, gospodine Stivense -reče gospođica Kenton. - Zar mi ne verujete?

- Oh, nije u tome stvar, gospodo Ben, uopšte nije u tome stvar. Samo, činjenica je da ipak niste bili srećni sve ove godine. Već samim tim - oprostite mi molim vas, muža ste napuštali nekoliko puta. A ako vas on ne zlostavlja,  čovek se, eto, pita šta je uzrok vašeg nezadovoljstva.

Ponovo proturih glavu na kišu. Iza leda začuh glas gospođice Kenton: 

- Kako da vam objasnim, gospodine Stivense? Ni sama ne znam zašto to radim. Istina je, napuštala sam ga već tri puta. 

 Ona ućuta, a ja nastavih da zurim u polja s druge strane puta. Onda opet reče:

 - Pretpostavljam, gospodine Stivense, da me vi u stvari pitate da li volim svoga muža.

- Zaboga, gospođo Ben, nikada se ne bih usudio...

- Ja želim da vam odgovorim, gospodine Stivense. Nas dvoje se, kao što rekoste, možda dugo, dugo nećemo ponovo videti. Da, ja volim svoga muža. Nisam ga volela isprva, dugo nisam, u početku. Kad sam pre toliko godina otišla iz Darlington hola nisam shvatala da odlazim odistinski. Mislim da je tada to za mene bio još jedan lukav pokušaj da vas naljutim, gospodine Stivense. Doživela sam pravi šok kad sam se obrela ovde kao udata žena. Dugo sam bila vrlo nesrećna, zbilja vrlo nesrećna. Ali, godine su proticale, došao je rat, Ketrin je odrasla, a ja sam jednog lepog dana shvatila da volim svoga muža. Kad s nekim provedete toliko vremena, onda se i priviknete na njega. Moj muž je drag i postojan čovek, i ja sam ga na kraju zavolela, gospodine Stivense.

Gospodica Kenton ućuta načas, a onda nastavi: 

- To, naravno, ne znači da nema povremenih - neutesnih trenutaka, kad sebi kažete: 'Kakvu sam strašnu grešku napravila sa svojim životom.' I onda dugo razmišljate o nekom drugom životu, o nekom boljem životu koji ste mogli da imate. Često, na primer, razmišljam o životu koji sam mogla da imam s vama, gospodine Stivense. I verovatno se tada razbesnim zbog neke tričarije i napustim kuću. I svaki put kad to uradim, vrlo brzo shvatim – da je moje mesto pored moga muža. Naposletku, sad se časovnik više ne može vratiti unazad. I ne može se večito premišljati šta bi bilo da je bilo. Čovek mora da shvati da mu je dobro koliko i drugima, a možda i bolje nego drugima. I da za to bude zahvalan.

Mislim da nisam odgovorio odmah, jer mi je trebalo malo vremena da svarim ove reči gospodice Kenton. Osim toga, kao što verovatno naslućujete, implikacije su bile takve da su u meni morale da izazovu tugu. U stvari, u tom trenutku sam -zašto to ne bih priznao? - hteo da svisnem od tuge. Brzo sam se, međutim, pribrao, okrenuo se i rekao joj sa osmehom:

- Potpuno ste u pravu, gospodo Ben. Lepo kažete, suviše je kasno da se časovnik vrati unazad. Zaista ne bih imao ni časka mira kad bi takve misli bile uzrok nesreće za vas i za vašeg muža. I vi i ja, kao što kažete, treba da budemo zahvalni zbog onoga što imamo. Koliko sam mogao da shvatim, vi, gospođo Ben, imate razloga da budete zadovoljni. Usudujem se čak da kažem: budući da će gospodin Ben biti u penziji i da će pristizati unučići, vas i gospodina Bena čekaju mnoge izuzetno srećne godine. Ne smete nikada više dozvoliti da se između vas i sreće koju zaslužujete ispreče lude zamisli.

A, gospodo Ben, sve mi se čini da dolazi autobus.

Izadoh i dadoh vozaču znak da stane, a gospodica Kenton ustade s klupe i dođe do praga. Tek kad je autobus stao pogledah u gospodjicu  Kenton i videh da su joj oči pune suza. Osmehnuh se i rekoh: 

- Sada, gospodo Ben, morate dobro da pazite na sebe. Kažu da posle odlaska u penziju za bračni par nastaje najbolji deo života. Morate dati sve od sebe da te godine budu srećne godine, i za vas i za vašeg muža. Mi se možda više nikada nećemo videti, gospodo Ben, i zato vas molim da imate u vidu ovo što vam sada kažem.

- Hoću, gospodine Stivense, hvala vam. I hvala na vožnji. Bili ste veoma, veoma ljubazni. Tako je lepo što sam vas ponovo videla.

- Meni je bilo bezmerno zadovoljstvo što sam vas ponovo video, gospodo Ben.

...

Ni vi ni ja nismo baš u cvetu mladosti, ali čovek mora da gleda napred. – I mislim da je baš u tom trenutku dodao: – Morate se zabavljati, čoveče. Veče je najbolji deo dana. Vi ste svoj dan odradili. I sad dignite sve četiri uvis i uživajte. Tako vam ja gledam na stvari. Priupitajte koga hoćete, svi će vam reći isto. Veče je najbolji deo dana. 

Čovek je otišao pre dvadesetak minuta, a ja sam ostao ovde na klupi da sačekam događaj koji se upravo zbio – to jest paljenje svetiljki na keju. I kao što rekoh, radost s kojom su zadovoljstva željni ljudi, okupljeni na ovom keju, dočekali taj mali događaj brzo je potvrdila tačnost onoga što je rekao moj sabesednik; veče je najprijatniji deo dana za tolike ljude. U tom slučaju možda je razuman i njegov savet da se ne vraćam neprekidno u prošlost, da zauzmem pozitivniji stav i pokušam što lepše da provedem trenutke koji su preostali od mog dana. Na kraju krajeva, šta dobijamo time što se večito vraćamo u prošlost i sebe krivimo zato što naši životi nisu ispali onakvi kakve smo želeli? Surova je istina da ljudi kao što smo vi i ja nemaju drugog izbora nego da svoju sudbinu prepuste onoj velikoj gospodi koja su u središtu ovoga sveta i koja se koriste našim uslugama. Zbog čega bi čovek toliko kinjio sebe razmišljanjem o onome što je mogao i što nije mogao da uradi i zašto je krenuo putem kojim je krenuo? Sasvim je dovoljno što se ljudi kao što smo vi i ja trude da daju svoj skromni doprinos nečemu što je vredno i časno. Pa ako je neko od nas spreman da mnogo žrtvuje u životu zato da bi istrajao u tim stremljenjima, onda je to, bez obzira na ishod, dovoljan razlog i za ponos i za zadovoljstvo. Pre nekoliko minuta sam se, baš kad su se svetiljke upalile, uzgred okrenuo da bih izbliza osmotrio svet koji se iza mene smeje i čavrlja. Po ovom keju hodaju ljudi svih uzrasta; porodice s decom, parovi, mlađi i stariji, ruku podruku. Grupa iza mojih leđa pobuđuje malo-pomalo moju radoznalost. U početku sam, prirodno, pretpostavljao da je reč o grupi prijatelja koji su zajedno izašli u večernji provod. Međutim, po razgovoru koji su vodili shvatio sam da se nisu ni poznavali sve dok se pukim slučajem nisu našli na okupu, ovde na keju, ovde iza mojih leđa. I onda, očigledno, načas zastali da vide kako se, jedna za drugom, pale raznobojne svetiljke, pa zapodenuli razgovor. Ja ih posmatram, a oni se, zajedno, radosno smeju. Pitam se, zbilja, kako ljudima polazi za rukom da toliko brzo uspostave tako prisan i topao međusobni odnos. Sasvim je moguće da je ove neobične osobe sjedinilo iščekivanje večeri koja dolazi, ali se meni ipak čini da je u pitanju smisao za šalu. I dok ih, evo, slušam, čujem kako razmenjuju šalu za šalom. Ljudi, izgleda, vole taj način ophođenja. Možda je, u stvari, i moj malopređašnji sabesednik s klupe očekivao od mene da se pošalim s njim, da ga malo zadirkujem – i u tom je slučaju, pretpostavljam, doživeo gorko razočaranje. Možda je stvarno kucnuo čas da se pitanjem zadirkivanja pozabavim sa više oduševljenja. Naposletku, kad bolje razmislim, ne bi ni bilo tako glupo posvetiti se tome – pogotovu ako u šali leži ključ za ljudsku toplinu. Pomišljam, osim toga, da šala i nije toliko nerazumna dužnost koju bi jedan poslodavac mogao da traži od jednog profesionalca. Ja sam, dabome, dosta vremena posvećivao veštinama zadirkivanja, mada je moguće da se prema tom zadatku nisam odnosio kao prema obavezi. I zato ću možda, čim se sutra vratim u Darlington hol – u kome se gospodin Faradej neće pojaviti još nedelju dana – početi da se pripremam s udvostručenim poletom. Nadam se, dakle, da ću, kad se moj poslodavac bude vratio, biti u stanju da ga prijatno iznenadim.




Preporuka.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...