Fascinantna knjiga. Roman testament. Pekićeve duge, razmahane rečenice.. neopisivo. Preporuka ko vrata!
Njegovan je sav barokan i voli takve građevine. Ima francusko obrazovanje i koristi francuski jezik kad govori. Građanska klasa u izumiranju.
...
Kuće su kao ljudi. Ne možeš predvideti šta će ti pružiti dok ih ne iskušaš, u dušu im pronikneš, pod kožu zadeš.
Između mene i moje imovine važi odnos recipročnog vlasništva; mi smo dve strane jednog bivstva, bivstva posedništva.
Ja nemam kuće: mi se, ja i moje kuće međusobno imamo.
Ja uzimam kuće tek pošto one uzmu mene
; osvajam ih tek pošto sam osvojen; zaposedam ih tek kada sam od njih posednut.
A što se tiče duše, sve su je moje kuće posedovale, u najvećoj meri. Ali, pitam se, jesam li ja imao duše?
Od današnje naklonosti bejah još veoma daleko. I premda se nerado sećam koristoljublja sa kojim sam kao poslovni poletarac - utoliko bezobzirniji i preduzimljiviji - bio pristupio kućama (pošto su tada one za mene bile samo suma ravnodušne stambene površine, iz čijeg sam svakog pojedinog kvadratnog metra računao da izvučem novac, moje nečasno držanje prema njima biće shvaćeno ako se ta površina zamisli kao slikarsko platno, razmotano i izdeljeno na neravnopravne kvadrate, od kojih je svaki bio obeležen cifrom, a ta je promenljiva cifra iskazivala prihod od lokatorijuma, i ništa više), ipak moram priznati da smo se tek vremenom zbližili. Već samo održavanje i obnavljanje (rutinske popravke, sezonska farbanja, zamenjivanja crepa, krpljenje drvenarije) zahtevalo je da ih prisnije upoznam i primoravalo me da na njih gledam sve manje kao na objekte, a sve više kao na subjekte svog poslovanja. Valjalo je uklanjati njihove stečene i urođene nedostatke - prikrivao ih kao drugi kućevlasnici nisam nikad.
Kakva greška, kakva neoprostiva zabluda, moj gospodinel. Kuće da su mrtve i duše da nemaju? Godinama, stolećima, sve tamo od dolmena, kromleha i menhira, samoljubivo se verovalo da su građevine obične rukotvorine koje bezuslovno nasleduju mrtvilo svoje grade. Mislilo se da je kamen u zidu podjednako mrtav kao kamen u polju, da je greda venčanica puko drvo koje se od svog hrastovog pretka razlikuje samo po obliku obrađenom veštim rukama tesara kad sramežljivo zovemo njihovom ličnošću, rekoh, ako ste me pažljivo slušali, blagodareći uviđanju izvesnih matematičkih uslova kojih se građevine u svom ponašanju drže, nad njima je uspostavljen delimičan suverenitet graditelja, i kućegazda, bien entendu! A time im je, ne kažem rado, hoćeš-nećeš priznata i izvesna živost. Ali, o duševnosti, moj gospodine, još ni reči nije bilo. Naravno, duševnost je bila ono pomoću čega smo građevine podizali, naravno, s pomoću duševnosti smo u njima uživali, osećali ih, eksploatisali, da, ja se, gospodine, ne bojim te smele tvrdnje, mi smo kuće zloupotrebljavali ne pomišljajući čime su se one samorodno ispoljavale u dodiru sa nama, nijednom, dakle, ne uzevši u obzir i njihovu dušu. ( Isidor)
Moja mezimica, ljupka Grkinjica Simonida, godine devetsto dvadeset pete bila je, bez vlasničkog preterivanja, najizglednija građevina u blizini Kalemegdana. Upravo ona, Simonida, me je naučila da je mimo računskog mogućan i jedan dublji pa s time i plemenotiji odnošaj između posednika i poseda.
Simonidi, dakle, dugujem što sam odustao da budem kućevlasnik u rasprostranjenom i omraženom značenju te reči, i što sam, umesto gospodarskog, izrabljivačkog i maroderskog, uspeo da sa svojim kućama za izdavanje uspostavim uzajamno posednički odnos sličan poligamiji, nastran sa merkantilnog gledišta ali jedino prihvatljiv za obraćenika koji je u njima prestao da gleda samo kontrolisana vrela prihoda. Sa Simonidom, uostalom, i počeh kućama da nadevam imena. Najpre imena, a potom i nadimke. Valjalo ih je razlikovati kao što se živa bića razlikuju, po stvarnim osobinama, a ne po ulicama u kojima su bile sazidane (mada sam im i te kako pomno birao društvo), po kirajdžijama koji su ih nastanjivali (mada sam se upinjao da dobiju ukućane kakve zaslužuju), ili po visini najamnine što je za njih bila isplaćivana. Pri tome sam redovno izabirao ženska imena. Nisam to činio zato što su reči „kuća“, „zgrada“, „palata“, „vila“, „rezidencija“, pa čak i „brvnara“, „koliba“, „izba“ i „sojenica" bile ženskog roda - „dom“, „letnjikovac“ i „stan" bile su, naprotiv, muškog - već stoga što prema njima ne bih mogao da ispoljim nežnost i bezmalo ljubavničku prisnost ako bi kojim slučajem nosile gruba muška imena. Gradevi-nama koje sam lično finansirao nalazio bih odgovarajuća imena dok bih s projektantima proučavao nacrte, premda bi mi se često dešavalo da brzopleto smišljena imena menjam kad se zgrade završe te ispolje odlike koje se u skicama nisu mogle ni naslutiti. Kada bih gotove kupovao, bacao bih se u brižljive analize njihovih svojstava - na po svemu drugi način i u plododavniju svrhu od profesionalnih kolega zbog čega sam bio izložen mnogim ogovaranjima i podsmehu. Tada bi one bivale krštene još pre no što sam ih isplaćivao, knjižio na ime Njegovan i ucrtavao u kućevlasničku kartu koja je visila na zidu moje radne sobe. A to je značilo da sam se na kupovinu definitivno odlučio jer sam u ponuđenim kućama razaznao ono lično, posebno, izuzetno, bez čega za mene ne bi imale ama baš nikakvu vrednost. Eto na taj način mogao sam na njih da gledam, da se o njima brinem, da sa njima saobraćam kao da su žive. A one i jesu bile žive. Tokom vremena se preobražavahu dogradnjama ili prepravkama kojima su odstranjivani njihovi nedostaci ili množene i ovako brojne prednosti. Menjale su se takođe pod dejstvom godina, stareći kao i ja sam. One su, osim toga, sa arhitektonskog stanovišta, i bez obzira na sposobnost svojih graditelja, koji su, neka uzgred bude rečeno, tek oživljavali moje zamisli, bile samo vidljiva projekcija onih neizmerljivih duševnih, na lični ili društveni način nikada neizraženih mena kroz koje sam prolazio. U neku ruku, mislim, a ni zazor mi nije priznati, da su one bile moj životopis, moja jedina autentična istorija.
Nike je bilo potajno ime koje sam dao kući čim smo se zagledali), gotovo ozakonio naš preljubnički odnos, jer sve što se prilikom mojih sve češćih poseta Stefanu događalo između mene i njegove kuće ne može da se opiše drukčije nego kao preljuba, i to, budući da se vršila pod okriljem domaćinovog bezazlenog gostoprimstva, preljuba u najsra-mnijim okolnostima. Ali kada su velike strasti marile za male obzire? I jesu li o tim tricama mislili Abelar i Heloiza! Tako smo ja i Nike izvesno vreme prestupnički, pa prema tome i dosta nesrećno životarili, premda je, ne kažem, u našem pomnom skrivanju, uza svu napetost, bilo neke zavereničke draži i dostojne naknade u obilju onih munjevitih izmena osećanja kojima smo se prepuštali, obično kad smo u očekivanju domaćina ili domaćice ostajali sami u nekojem od salona, u holu, na stubama ili drugde.
Ona želja, međutim, koju sam pri svakom viđenju, u sve neopreznijem obliku, razabirao kod Nike - ni pred svetom se više nije ni snebivala ni ustručavala - želja koja je već i po zakonima uzajamnosti samo krepila i onako grozničavu potrebu da je imam, u međuvremenu je toliko narasla da se više ničim nije mogla kamuflirati, a osim toga, pretila je da obostranom patnjom sasvim rastruje naše odnose, a o nepovoljnom dejstvu na poslove i uopšte na moj duševni život i da ne govorim.
Naši gradovi su ti dušu dali za građanske ratove, kao da su pravljeni da se na ulicama koljemo: poslovni centar sa trgovinama i nadleštvima, pa zaštitni pojas građanskih domova, a onda radnički kvartovi, ali i oni su opkoljeni gradskim letnjikovcima, iza kojih opet vrebaju seljaci. U tim koncentričnim krugovima živi se jedan drugom iza leđa, red po red smenjuju se bogatstvo i nemaština, red gospode – red fukare, pa opet red gospode i unedogled tako, kao godovi u drvetu, kao kriške... kriške zatrovanog voća.
...
1968.
Čovek putuje čim pređe prag, Van kuće, sve je put.
Moja Nike više nije postojala, moja čarobna Nike bila je mrtva, mrtva i pogrebena ispod uvredljivo ružne stelle u obliku pučkog šetališta, i ne samo ona, brutalno iskorenjena beše i njena najbliža porodica - po nekom nečovečnom principu saučesništva valjda - i sve je na njenom mestu izgledalo toliko nestvarno da sam sasvim poremećen mesečar-skim prizorom pomislio, šta govorim, ponadao se, u stvari, da sam zabasao, pogrešio ulicu (ta ovo i nije Kosmajska, ovo je ulica nekakvog Birjuzova!) i da ću čim se saberem snađem pronaći onu pravu, u kojoj će me Nike sačekati sa očima ljubičastim od padajućeg sunca, ali mi je svesnost da se naslanjam na kuću Kleonta Njegovana, i da mi razočaran pogled može da se dotakne Aspazije kad god hoće, grub stavljala do znanja da je ono što gledam stvarnost, da Nike više nema, i da mogu, ako se usudujem, obići još jedino njenu grobnicu.
Da li stoga što sam bio kriv za njenu nesreću?
A jesam li bio?
I ako sam bio, u čemu, i u kom obimu?
Jesam li bio krivac ili samo sukrivac?
Krivac iz nehata ili sa predumišljajem.
Sa predumišljajem? Zašto sa predumišljajem?
Pa ja sam Nike želeo, nijednu drugu kuću nisam toliko želeo kao Nike. Predumišljaja tu ne može biti. Samo nehata, možda. Gubitka samokontrole usled koje je izgovorena ona martovska beseda - mada sam što se tiče njene sadržine bez pogovora bio u pravu a posle se već sve odvijalo protivu moje volje, pa i bez mog uticaja, a kamo sreće da to mogu i za svoje učešće da kažem. Alors, uzmimo da na manifestante nisam naišao, ili da sam uspeo da se kroz rulju probijem, da sam, dakle, u licitaciji učestvovao i Nike kupio. Šta bi se pro-menilo da sam u vreme bombardovanja u kome je stradala polagao na nju pravo vlasnika? Sačuvati je od bombi nisam mogao. Pogođena bi bila, te pogođena.
Ne, Arsenije, ne možeš dati pravi odgovor sve dok ne saznaš kako je pogođena, do koje mere oštećena. Možda se uz nešto truda i izdataka mogla opraviti, pa i restaurirati ako je bilo nužno. Njeni su planovi još uvek negde posto-jali, ako ih nisu sačuvali u Opštini, mogli su se dobaviti od autora - Nike se dakle mogla ponoviti u istom obliku, sve do najsporednijeg detalja. (Da li bi, međutim, to bila ista kuća, kuća koju sam voleo? Bila bi nesumnjivo sazidana od iste vrste građe, skrojena u istom baroknom obliku, snab-devena istim izbirljivim ukrasima - čak bi joj i pogreške verno bile ponovljene - pa ipak da li bi ta nova, vaskrsla Nike bila moja Nike, ili njena uspela imitacija, utvara njenih raskošnih oblika bez Nikine duše?) Gospodinu Martinovi-ću se taj trud, možda, nije činio ni unosnim ni korisnim. Za gospodina Martinovića je to bila ruševina kao i svaka druga, za njega to nisu bili Nikini posmrtni ostaci. Ali da se nalazila u tvom posedu, mogao si da je sačuvaš, i ona bi se oporavljena još uvek oholo dizala, tamo na mestu one prostačke betonske utrine.
Moj prozor je sjao na zagasitoj pozadini kuća. Kao majušno sunce u svemiru od kamena. Svetlost se u njemu prekidala, gasila se i palila, kao da mi upućuje tajne signale, da me poziva pod okrilje koje mi je kroz tolike godine pružalo, i ti treptaji izbijali bi kao iskre iz njega čim bih glavu izveo iz jedinog položaja u kome je njegov blesak bio postojan.
Durbinom sam ga približio toliko da sam, činilo mi se, blistavo mu staklo rukom mogao dotaći, ali kad sam durbin odložio, varke je nestalo, prozor je ostao tamo s druge strane obale da sija. Shvatio sam da je tako bilo oduvek s tim nekorisnim spravama. Pravile su se da mi pomažu, a ovamo su me samo zavaravale. Svi ti durbini kojima sam se služio, bez obzira na jačinu i marku, bili su se udružili da me obmanu. Lukavo su me učvršćivali u naopakom ubedenju da su predmeti na koje behu upravljeni blizu, da ih poznajem razumem, a ti predmeti su ostajali daleko od mene kao i pre. Možda još i dalje nego što su bil.
...
Post scriptim
Pre nego što ga je oborio srčani udar, Arsenije je napisao: Tout cela... est... UN... MOD...
A to je moglo da znači: Tout cela est un mode (Sve je to jedan način, jedna forma); Tout cela est un modèle (Sve je to jedan obrazac, kalup, maketa); Tout cela est un modérateur (Sve je to jedan miritelj, regulator); Tout cela est un(e) modernisation (Sve je to jedno osavremenjivanje); Tout cela est un(e) modification (Sve je to jedna promena, preinačenje)
Šta je stvarno značilo, ne znam. Nijednom od tumačenja ne dajem prednost. Svaki od ispisanih nastavaka odgovarao je stanju u kome se te noći nalazio duh Arsenija K. Njegovana, kućevlasnika.
Beograd, 1969.
Borislav V. Pekić
