Мој избор: Васко Попа

 

БРАНИМ

Поглед би ми

У прашину закопали

Ружу осмеха

Са усана ишчупали

Чувам прво

Пролеће у грудима

Чувам прву

Сузу радосницу

Са слободом

Би ме развенчали

Душу би ми

Душу преорали

Браним

Ово неба у очима

Браним

Ово земље на длану

Младе би ми воћке

Радости посекли

Славује песама

У дрвени плуг упрегли

Не дам

Ово сунца у очима

Не дам

Ово хлеба на длану.

Vladika Grigorije : Stranac u šumi

O da, trebalo je mnogo vode da protekne da bi neki drugi Čovek mogao, osim njegove svetosti Patrijarha Pavla, da privuče moju pozornost. Tragajući za "istinom" vraćam se temama koje možda nude odgovore. Postoji li gram sumnje? Preporuka.

Nema svetosti, osim na krstu, a krst mora da žulja i boli..

Teško mi je zbog njega. Ne mogu se pomiriti sa smrću. Čini mi se kao da je smrt samo stvar perspektive. Vidiš, ne znam je li to samo psihološka varka, ali odnos sa ljudima koji su umrli ne prestaje nakon njihove smrti. Ne govorim samo o sjećanju; ostane neka čudna dvosmjernost, nečujna i nikako nijema...

Sjetio sam se oca...

Uplašio sam se zanijemjelosti koja me je obuzela, tog nemanja riječi, plašio sam se da će se pretvoriti u zatupjelost i obamrlost. Uplašio sam se da više nikada neću biti u stanju da za nekim zaplačem.

#za_tebe_ćale

Dobro je što kada se dovedem do suza i duboke tuge mogu ustati, umiti se i sasvim očišćen od tuđih uvreda i neljubavi te preplavljen prijatnim trijumfom - krenuti ponovo u život... 

Monašenje je, kako monasi kažu, dobrovoljna smrt. Ono toliko mijenja način života, koji monah "predaje" u ruke svog duhovnog oca, da to odricanje od sopstvene volje jeste uistinu najteže i stvarno slično umiranju.

Kada bi se od mene zatražilo da to u jednoj rečenici izrazim, rekao bih da je svetac čovjek čiju su ljubav drugi ljudi prepoznali kao neodoljivu silu koja ih potpuno razoružava, kojoj nikako ne mogu da se protive i na koju jedino ljubavlju mogu i moraju uzvratiti. 

Lazar je, imam utisak, oličenje smirenja, ili kako se kaže u Jevanđelju: posjeduje ono siromaštvo duha koje se preporučuje. To siromaštvo ne znači nekakav hendikep ili nedostatak, nego odricanje i stalno stremljenje da duhu ne pripušataš ništa suvišno, ništa što mu ne treba, ništa što bi ga otežalo i oborilo. Ti rijetki ljudi koji uspiju postići siromaštvo duha uspijevaju da njihov duh lebdi, da je slobodan i da ga ništa ne lomi i ne obara.

- No, vidiš, čak i da postoji ta jedna i jedina Crkva i da je to, kako se nadamo i vjerujemo ti i ja, upravo ova naša, stvari nisu nimalo lakše. Naprotiv. Sve je samo još teže. To ti je kao da treba da preplivaš more. Je li lakše da ga preplivaš kada tačno znaš šta vreba ispod površine ili kada ne znaš da li tamo u dubini bilo čega uopšte ima?

Vrijeme je stihija - otpoče staloženo – i neophodno je da mu stalno postavljamo međe i mjere. Kao i svemu čime ono vlada - nastavio je - a ono vlada svime osim Bogom.

Samo čovjek koji prihvati sebe uistinu postaje slobodan od sebe. A biti slobodan od sebe, to znači prije bilo čega drugog pobijediti sujetu, sopstvenu sujetu. 

Kada se čovjek izbori sa svojim egoizmom, onda više ni od koga ne zazire, niti ima potrebu da druge gleda s nepovjerenjem. Nema više potrebu ni da se predstavlja onakvim kakav nije, da glanca i uljepšava sliku o sebi pred drugima brinući samo o tome kakav će mu ko zahtjev postaviti i hoće li on uspjeti, ispunjavajući taj zahtjev, da se dokaže. Jer takvi odnosi obremenjeni su očekivanjima, truju nas najprije nepovjerenjem a onda i mržnjom...

Nije udobnost samo to da ti bude spolja udobno, da imaš dovoljno novca za svoje potrebe da živiš onako kako hoćeš. Udobnost je izvjesnost. Nemoj se predavati izvjesnosti. U svemu što činiš, uvijek malo odstupi od onoga što ti je bila namjera. Nadi snage da tako učiniš, da ostaviš prostora za neočekivano. Nemoj pokušavati da kontrolišeš život, nego sebe...

Očaranje i razočaranje su dvije strane iste medalje. Nemoj da ti nada bude očaranje, pa ti ni tuga neće biti razočaranje.

Obazrivost, obazrivost... hrabrost i  i obazrivost, ponavljao sam u sebi. Drži um svoj u Adu i ne očajavaj!

Smirenje - početak i kraj svake vrline i spasenja.

 ....

Ustanite, za život ste stvoreni, a ne za smrt!

Hristos zna da postoji nešto što ni On ne dira na silu, a to je sloboda čovekova. Volja. Jer, da, moguće je da ima i onih koji ne žele da ozdrave, što su se navikli na tamu, a bolest im je izgovor, zaklon od života i odgovornosti. Koliko nas danas zaista želi da ozdravi i spremno je da se odrekne poznatog mraka, navika, gorčine, samoće? Jer ozdraviti znači primiti život. Prihvatiti druge. Oprostiti. Biti u zajednici.

Draga braćo i sestre, ovih dana čitali smo ono potresno Jevanđelje o raslabljenome – o čovjeku koji je trideset i osam godina ležao pored banje Vitezde, i nije imao nikoga da ga spusti u vodu kako bi bio iscijeljen. A onda je naišao Hristos.

Na prvi pogled, ta priča je o jednom čovjeku – jednoj sudbini, jednom bolu, jednom čudu. Ali ko ima srce budno i uho duhovno, zna: u tom čovjeku ležimo svi mi.

Jer ko od nas, u dubini duše, nije taj raslabljeni što već toliko godina čeka pokret, čeka pogled, čudo – a ono nikako da dođe? Svi mi koji smo makar jednom bili nevidljivi u gomili, nepomični u srcu, zatvoreni u sebe, znamo tu bol.

Ta bol je u srcu svakoga ko se danas osjeća usamljeno. Ko, možda, danima ne prozbori ni sa kim. Ko više ne vjeruje da može nekome biti važan. Kome više niko ne dolazi. Ko se osmjehuje na društvenim mrežama, a u sobi – plače. Ili samo ćuti.

Mnogi od nas su – baš kao taj raslabljeni čovjek iz Jevanđelja – iznutra slomljeni. Ne samo tijelom već mnogo dublje – voljom, srcem, nadom. I nekako se naviknemo na tu svoju slabost. Počnemo da živimo s njom kao s nečim normalnim. Kao da ne može biti drugačije. I malo-pomalo, izgubimo i nadu, i želju, i vjeru.

Kad se ljudi naviknu na očajanja i mrak da počnu verovati da svetlosti i nema

Raslabljenost toga čovjeka nije samo tjelesna. To je raslabljenost duše. Umoran od čekanja, on se navikao na bolest. Kao što se i mi nekad naviknemo na svoja očajanja, na mrak koji traje toliko dugo da počnemo vjerovati da svjetlosti i nema.

Ali Hristos – On ne čeka da ga neko dozove. Ne ide samo tamo gdje su zdravi i radosni. On ide pravo tom čovjeku – najzaboravljenijem, najusamljenijem – i prvo što ga pita nije: šta si zgriješio, nego: „Hoćeš li zdrav biti?“

Kakvo, naizgled, čudno pitanje. Zar ne vidi da čovjek leži nemoćan? Ali Hristos zna dubinu ljudskog srca. Zna da ponekad najveća bol nije u tijelu, nego u slomljenoj volji. Zna i da čuda nisu uvijek dovoljna. Hristos zna da postoji nešto što ni On, u svojoj svemoći, ne dira na silu: a to je sloboda čovjekova. Volja.

Mnogi od nas su baš kao taj raslabljeni čovek iz Jevanđelja, iznutra slomljeni. Ne samo telom već mnogo dublje, voljom, srcem, nadom. I nekako se naviknemo na tu slabost. Počnemo da živimo s njom kao s nečim normalnim. Kao da ne može biti drugačije. I malo-pomalo, izgubimo i nadu, i želju, i veru

Jer, da – moguće je da ne želimo da ozdravimo. Da se naviknemo na tamu. Da nam ona postane kuća, utočište. Da bolest postane izgovor. Zaklon od života i odgovornosti. Zato nas Gospod prvo pita: „Hoćeš li?“

I šta se onda dešava? Raslabljeni ozdravi – ali ne zna ko ga je iscijelio. Tako je i s nama – Bog djeluje u našem životu i kada mi toga nismo svjesni. On nam pošalje čovjeka. Poruku. Pogled. Njegov dah nas dotakne kroz riječ prijatelja, slučajnog poznanika, kroz trenutak tišine. Neko se sjeti nas. I to nije slučajno – to je milost Njegova.

On dolazi na našu praznu klupu u parku. U naše sobe. U naše umorne misli. U samoću. I pita: „Hoćeš li da oživiš? Da ponovo voliš, da se nasmiješ, da ustaneš?“

I ne pita jesmo li dostojni. Samo traži od nas jedan odgovor – jedno čudesno DA. Jedan pokret iznutra, ma koliko tih. Ali ako je iskren – biće dovoljan.

Hristos nas ne spasava kao predmete. On nas podiže kao ličnosti. Želi ne samo da nas iscijeli nego da nas probudi. Da nas učini živima. A biti živ znači htjeti. Slobodno reći: ,,Da, Gospode“. I On će učiniti ostalo.

Niko nije suvišan, niti nevidljiv za Hrista

Ali zapitajmo se – koliko nas danas zaista želi da ozdravi? Koliko nas je spremno da se odrekne poznatog mraka, navika, gorčine, samoće? Jer ozdraviti znači primiti život. Ponijeti krst. Prihvatiti druge. Oprostiti. Mijenjati se. Biti u zajednici.

Vladika Grigorije Foto: Goran Srdanov/Radar

Da, znam, nije lako. Ali nikada ne smijemo povjerovati laži da smo sami. Niko od nas nije nevidljiv za Hrista. Niko nije suvišan. On ide pravo onome koga su svi zaboravili – jer Njemu su svi važni. I tebi, brate, sestro, danas govori isto što i onom čovjeku u Vitezdi prije dvije hiljade godina: „Ustani.“ I kada ustaneš, nosi svoj odar – ne više kao teret, nego kao svjedočanstvo. Ne stidi se onoga što si preživio. Nosi to kao znak da si pobijedio, da si nadjačao tamu u sebi. Da te je milost dodirnula.

Jevanđelje je svjetlost za sve koji danas hodaju u tami samoće. Vi niste zaboravljeni. Bog nije otišao. On je tu, s nama. Ista riječ i nama danas odjekuje: „Hoćeš li zdrav biti?“ Ako hoćeš – ustani. Ako ne možeš sam – reci mu. On će doći. Ali ako nećeš – ni čudo ne pomaže. Gospod te neće silom iscijeliti. On čeka tvoj pristanak.

I dokaz svega toga, dokaz Jevanđelja, a naročito riječi koje smo čuli, jeste Svetitelj oko čijeg svetog odra smo se danas sabrali. Sveti Vasilije, koji je poslušao Jevanđelje i sasvim – zauvijek – u srce svoje primio Hrista. Zato je mogao – već za života, a potom i nakon svoga predstavljenja, do dana današnjega – ići u susret bolnima, žalosnima, uzetima, od svih ostavljenima – osim od Boga – i iscjeljivati ih i podizati.

I ne samo iscjeljivati nego im, u najdubljem hrišćanskom smislu, služiti. Evo, pogledajte oko sebe. Šta vidite? Stijenje, kamen, sila. Neprobojni zid stvaran milionima godina. I taj neprobojni zid izdubilo je i u njemu se ugnijezdilo jedno srce, ugnijezdilo se da ga zauvijek grije iznutra. Srce čovjeka koji je cijeli svoj zemaljski vijek pomagao i služio drugima. Sve što znamo o Svetom Vasiliju u ovu rečenicu staje i nju potvrđuje. Ljudi bježe od služenja, a Sveti Vasilije je u njemu nalazio utočište.

Znam da nije lako, ali nikada ne smemo poverovati laži da smo sami. Niko od nas nije nevidljiv za Hrista. Niko nije suvišan. Njemu su svi važni. I danas govori isto što i onom čoveku u Vitezdi pre dve hiljade godina: „Ustani.“ I kada ustaneš, nosi svoj odar, ne više kao teret, nego kao svedočanstvo. Nosi to kao znak da si pobedio, da si nadjačao tamu u sebi

Razorili su mu episkopski tron i hram, on je svoje episkopstvo smjestio u pećinu i pećina je postala hram. Otimali su mu crkve i manastire, on sam je postao živa crkva, u kojoj i oko koje se sabira mnoštvo ne znajući ni za jednu od granica kojom se ljudi dijele: ni za granicu narodnosti, ni za granicu vjere, ni za granicu smrti. To je ta mjera služenja i ljudskosti i pred njom, ispovijedam vam se, ja i danas drhtim, kao i onda, ako ne i više nego onda, kada sam u ovoj pećini, prije više od trideset godina, primio monaški postrig.

Zato svi mi, kao hrišćani, kao Crkva, ugledajući se na Hrista i Svetog Vasilija, ne smijemo dopustiti da pored nas neko godinama leži – a da ga ne vidimo. Neka u nama bude srce Hristovo, srce Vasilijevo: koje ide, pita, podiže, služi i ne osuđuje.

A kada mi budemo taj raslabljeni, ne zaboravimo: Bog nas neće zaobići. Samo mu otvorimo bar jednu pukotinu nade u srcu svom. I On će ući. Ući će i podići će nas – ne samo na noge nego u ljubav. U radost. U vječnost.

Bog, mili moji, ne zaobilazi čovjeka. Ali čovjek, nažalost, često zaobiđe i Boga i samog sebe. Zato ne odlažimo. Ne čekajmo da se voda uzburka i da nas neko spusti u nju. U nama već odjekuje Riječ. Riječ Hristova. Otvori dušu. Poslušaj. Povjeruj.

Zato ne stojte, draga braćo i sestre, danas na ovom svetom mjestu tek tako. Čujte onu najvažniju riječ koja kaže – ustani! Neka se u tebi pokrene sve, i neka hvali Gospoda! Ustani, uzmi odar svoj, i pođi – jer za život si stvoren, a ne za smrt!

Amin.

Siniša Kovačević / Godine vrana

"Svu svoju muku Živojin je sabrao u jedno uh. Petru se činilo da sva patnja čovečanstva može stati u jedan slog.."

Vreme Prvog svetskog rata i prve godine slobode. Ostadoh zatečena piščevim raskošnim rečnikom. Topla preporuka. 

Tih dana i noći u Beogradu je ili golomrazilo ili je sipalo neštedimice. Noć kad je Ljubinka krenula na železničku stanicu da ukrade vreću uglja bila je mračna kao sudbina ostarele prostitutke. Tamna da tamnija ne može biti. Ni ledenija.

Teško da će devetogodišnjak ikada više u svom životu biti uspravniji, koliko god mu Gospod ostavio dana ispred njega, nego u trenutku dok stoji pored zaleđenog stakla na velikom prozoru, i teško da će se ikad u životu više stideti nego od jutros. Zbog bake koja kleči pred učiteljicom, zbog zembilja sa hranom na astalu, zbog šestogodišnjeg brata Svetozara i godinu dana mlađe sestrice Dunje, koji zamotani u jedno ćebe cvokoću na fotelji preko puta Nemice.

.. Bogdan je izašao iz sobe. Anđeli tišine leteli su iznad njihovih glava.

Mora da su užasni ti trenuci u životu, kada morate da molite nekog ko vam je do juče lizao so sa dlana, kada ni buka ni bes, ni pretnja ni preklinjanje ne pomažu, kada je sav vaš svet u rukama gorih od vas, sudbina u rukama onih koje ste do juče, savijene u struku, tako prezirali.

...

Sećala se priče svoje matere: ako sretneš brigu na šoru, prođi pored, ne uzimaj je, ne prti... Isto je i sa strahom. Ne prizivaj. Nevolja oseća da se bojiš. Zato i napada uplašene.

 Uzalud je u jednu usplahirenu rečenicu smeštao toliku nadu. Iz njenog ćutanja Mijat je shvatio ono što je znao od prvog trenutka.. 

...Nema mane koju dobar šnajder ne može da sakrije, govorio je još stari Živojin, na podrugivanje čaršije o tome da je rasa Rajića po svemu prepoznatljiva i predodređena za pešadince. Da, ali za najbolje pešadince, dodavao bi. Sve to skup krojač sakrije, sve osim gluposti.

Srećom je novembarska kiša snažila, ali ipak nedovoljno da sakrije krupnu mušku suzu, veću od jabuke petrovače, kako se u slapu sliva niz sveže obrijane obraze. Šta može sitna novembarska kap spram onakvih suza. Možda samo da ih ohladi i da pogasi sveće i kandila na grobovima. Tako se plače za ženom koja se voli ljubavlju od koje se umire, za nekim bez koga je svaki udah muka, za mučenicom čije je stradanje prestalo smrću..

MOJ IZBOR: VITO NIKOLIĆ

SEPTEMBAR 

Taj sjaj zalaska, ta rana jesen,

Te strasne boje našeg bola

I tihi list što umirući bljesne

Kao da slavi sopstveni poraz.

Taj čudnovati mir nebesa,

Ta duboka i umna plavet

– nije li, možda sve to pjesma

koju bi trebalo znati napamet.

PRVI SNIJEG 

Sonja, izađi da skitamo,

imam ludu želju večeras da lutam.

Sonja, izađi i iznesi samo

malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo,

zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja , izađi da skitamo,

noćas je nestvarno lijep grad.