Volim li Rilkea? Da, volim.
Kako to, na primer, da mi nikad nije dolazilo do svesti koliko lica ima? Postoji mnoštvo lјudi, ali još mnogo više lica, jer svako ima više njih. Ima lјudi koji isto lice nose godinama, i ono se, naravno, troši, prlјa se, lomi se u borama, širi ce poput rukavica koje smo nosili na putovanju. To su štedlјivi, jednostavni lјudi; oni ga ne menjaju, čak ne nose ni na čišćenje. Dovolјno je dobro, tvrde, i ko im može dokazati suprotno? Istina, tu se pitamo — pošto imaju nekoliko lica — šta li rade sa ostalima? Čuvaju ih. Da ih nose njihova deca. Ali dešava se da i njihovi psi izlaze na ulicu s tim licima. Što da ne? Lice je lice.
Drugi lјudi stravično brzo stavlјaju na sebe svoja lica, jedno za drugim, i skidaju ih. Isprva im se čini da ih imaju dovolјno zauvek, ali tek im je četrdeset godina; i evo već poslednjeg lica. U tome, naravno. ima tragike. Oni nisu navikli da štede lica, poslednje im propadne za nedelјu dana, dobije rupe, na mnogim mestima se istanji kao hartija, i onda se malo-pomalo pojavlјuje podloga, ne-lice, i oni s njim hodaju po svetu.
Učim da gledam. Ne znam razloga tome. Ali sve u mene ulazi dublјe i ne zaustavlјa se na onom mestu na kojem se inače uvek okončavalo. U mom biću postoji neka unutrašnjost o kojoj ništa nisam znao. Sve sad odlazi tamo. Ne znam šta se onde zbiva.
Danas sam napisao pismo, a pri tom mi je palo na um da sam ovde tek tri nedelјe. Tri nedelјe drugde, na selu, na primer, mogle su prolaziti kao jedan dan, dok su ovde to godine. A i ne želim više da pišem pisma. Što bih nekome kazivao da se menjam? Ako se menjam, zacelo ne ostajem onaj koji sam bio, a ako sam nešto drugo nego do sada, jasno je da nemam poznanika. A tuđim lјudima, lјudima koji me ne poznaju, nikako ne mogu pisati.
Stihovi
Stihovima toliko malo postižemo kad ih pišemo rano. Trebalo bi čekati i skuplјati smisao i slast celog svog života, i to po mogućnosti dugog života, pa bismo onda, sasvim pri kraju, možda bili kadri da napišemo deset redaka koji su dobri. Jer stihovi nisu osećanja, kako to lјudi misle (osećanja imamo dovolјno rano) — nego su iskustva. Radi jednog jedinog stiha potrebno je videti mnoge gradove, lјude i stvari. potrebno je poznavati životinje, potrebno je osećati kako ptice lete i poznavati onaj pokret sa kojim se mali cvetovi ujutru otvaraju. Treba se moći sećati puteva u nepoznatim krajevima, neočekivanih susreta i rastanaka koje smo dugo gledali kako se bliže – sećati se dana iz detinjstva, koji su još nerazjašnjeni, roditelјa koje smo morali vređati kad su nam činili radost i koje nismo shvatali (bila je to radost namenjena nekom drugom – ), sećati se dečjih bolesti, koje tako neobično počinju sa tolikim dubokim i teškim preobražajima, sećati se dana u tihim, suzdržanim sobama i jutara na moru, mora uopšte, mnogih mora, noći provedenih na putovanju, noći što su šumorno stremile uvis i odletale sa svim zvezdama – ali još nije dovolјno ako nam je dato da na sve to mislimo...A nije dovolјno ni to što imamo uspomene. Potrebno je moći ih zaboraviti kad ih ima suviše, i treba imati veliko strplјenje i čekati da one ponovo naiđu. Jer same uspomene još ne čine ono što mi želimo. Tek kad postanu krv u nama, pogled i pokret, bezimene, tako da se više ne mogu razlikovati od nas samih, tek onda se može desiti da u jednom veoma retkom času prva reč jednoga stiha iskrsne među njima i poteče iz njih.
Salonski nameštaj
Da li je moguće, misli ono, da se još nije videlo, saznalo i reklo ništa stvarno i važno? Da li je moguće da su lјudi hilјadama godina imali vremena da gledaju, razmišlјaju i beleže, i da su te hilјade godina pustili da prođu kao školski odmor, za vreme kojeg pojedemo krišku hleba sa maslacem i jabuku?
Da, moguće je.
Da li je moguće da su lјudi, uprkos pronalascima i napretku, uprkos kulturi, religiji i filozofiji, ostali na površini života? Da li je moguće da su čak tu površinu, koja bi ipak za nevolјu nešto bila, prevukli neverovatno dosadnim tkanjem, te izgleda kao salonski nameštaj o letnjem odmoru?
Da, moguće je.
Časovnik u praznoj sobi
Da li je moguće da svi ovi lјudi sasvim tačno poznaju jednu prošlost koja nije nikad postojala? Da li je moguće da svekolike stvarnosti nisu ništa za njih; da njihov život otkucava, ni sa čim povezan, kao časovnik u praznoj sobi?
Da, moguće je.
Ljuske lјudi
To su otpaci, lјuske lјudi, koje je sudbina isplјuvala. Vlažni od plјuvačke sudbine zaleplјeni su za neki zid, za neki fenjer, za neki reklamni stub, ili teku polagano niz ulicu ostavlјajući za sobom taman, prlјav trag.
Zgužvano
Danas to nisam očekivao, izišao sam iz kuće tako hrabro kao da je to najprirodnije i najjednostavnije. Pa ipak, opet se pojavilo nešto što me je ponelo kao hartiju, zgužvalo me i odbacilo, pojavilo se nešto nečuveno.
Slava
Jer ja onda još nisam shvatao slavu, to javno lomlјenje nečeg što nastaje, na čije gradilište upada gomila pomerajući mu kamenje.
Ne moli nikoga
Ne moli nikoga da govori o tebi, čak ni prezrivo. I ako prođe vreme i ti primetiš da tvoje ime kruži među lјudima, ne uzimaj ga ozbilјnije od svega drugoga što zatekneš u njihovim ustima. Pomisli: ukvarilo se, i otresi ga se. Uzmi neko drugo, neko kojim te Bog može prizvati u noći. I krij ga pred svima.
Ti najusamlјeniji, ti koji si po strani, kako su te sustigli na tvojoj slavi. Koliko vremena je prošlo otkako su temelјito bili protiv tebe, a sad se s tobom ophode kao sa sebi ravnim. I tvoje reči nose sa sobom u kavezima svoje sujete i pokazuju ih na trgovima i razdražuju ih malo iz svoje bezbednosti. Sve tvoje strašne grablјivice.
Groznica je rila
A onda je došla jedna od onih bolesti čiji je smisao bio da mi dokažu kako ovo nije bio prvi svojstven događaj. Groznica je rila po meni i sasvim odozdo izvlačila iskustva, slike, činjenice o kojima ništa nisam znao; ležao sam tu, zatrpan sobom, i očekivao trenutak kad će mi biti naređeno da sve to opet vratim u sebe, uredno, sloj po sloj. Počeo sam, ali ono mi je raslo pod rukama, opiralo se, bilo ga je previše. Onda me je zgrabio bes, pa sam sve to u gomilama bacio u sebe i zgnječio; ali ja se nisam ponovo zatvorio nad tim. I onda sam povikao, upola otvoren kakav sam bio, i vikao sam i vikao. I kad sam počeo da gledam izvan sebe, oni su već dugo stajali oko moga kreveta i držali me za ruke, i jedna sveća je bila tu, i njene velike senke su se komešale među njima. I moj otac mi je naredio da kažem šta mi je. Bila je to lјubazna. prigušena naredba, ali naredba u svakom slučaju. A bivao je nestrplјiv kad ne odgovaram.
Neisrcpno
Ne, ne, čovek ništa na svetu ne može zamisliti, čak ni ono najmanje. Sve je sastavlјeno od toliko zasebnih pojedinosti koje se ne mogu dogledati. Žuran, kakav je već, čovek pri uobražavanju prelazi preko njih i ne primećuje da nedostaju. Stvarnosti su, međutim, spore i neopisivo iscrpne.
