Nisam odavno postavila nijedan post. Ima razloga za to... Pokušavam iz petnih žila da prebrodim teške dane, jer izgubiti jedinog roditelja, pa i u ovim mojim godinama jako je, jako teško... Zapostavila sam sve ono što mi je oduvek pružalo zadovoljstvo - a to je čitanje. Trebalo bi da je obrnuto, zar ne? Knjiga je uvek bila moj saveznik i zaštitnik..
I danas, kada sam naišla na ovu prelepu pesmu, nisam, evo, mogla da odolim a da je ne zabeležim u ovoj mojoj virtuelnoj sveščici.
TIŠINA
Ništa...
Ali osećam kretanje, iznad,
I nešto okolo da podrhtava.
Tu je sred mukle, lepe tišine
I moja misao manja od mrava.
Da ćutim?
Možda i oči mirno da sklopim?
(Ko kamen da budem ja sam sviko.)
I neka od svega ovog ovde
Ne dozna iza mene niko.
Pa ipak...
Iako ovde ne treba pesma,
Ja dobro vidim: brda se plave.
I moram da kažem:
Sred zelenog
Moje je srce tiše od trave.
Stevan Raičković
ZLATIBORSKA PESMA
Ako se nebo širilo kao plava uteha,
ako je sunce imalo nešto od tvoga disanja:
Mi smo bili dva bora, tužna, bez greha,
dve grane što se lome i – ćutanje, dva pitanja.
Izgovorena tiho kao kamen da pita
(tiho, sasvim, da se do beščujnosti čuje);
skoro nemušta (tako samo pričaju žita
svoju nejasnu ljubav u vetrovima što huje).
Znam: odvojilo se nešto od svega, k’o ostrvo,
i postojalo tako, samovalo, samo.
Ako smo zvali ljubav – tiho je šumelo drvo
to na kom je rasla misao da nešto znamo.
Zato su ulazile u nas daljine, one daleke,
pa oticale lepe kao zvezdano nebo, i gušće.
Od njih su nam ruke bivale po dve nemirne reke
sa pustim obalama što traže blago ušće.
Ako su trave imale prste koji nas prose
i ptice, iznad, u perju slutile potoke:
bio sam u tvom oku – krila što se nadnose
nad vode strašno zelene, izgubljeno duboke.
Dok je mirovalo, u vrhu, oblačje zaustavljeno
kao podvodno stenje u nebeskoj dubini –
iz ponoći se dizalo tvoje koleno
i sjalo belu svetlost po tužnoj jednoj tišini.
Pa ako su padine bile dlanovi zaborava
I vrhovi – bez ravnoteže, u čudnom znaku samoće:
nas su njihala dva mora – nebo i trava –
na crnom čunu ljubavi gde raste glad i voće.
Zato smo (ne znam) slutili da noći ne umiru
i verovali u sve to kao u meso i kosti.
O mi smo bili tek dva kamena u viru
bačena sa tanke grane prolaznosti.
Stevan Raičković
