Meša Selimović, odlomak iz autobiografije “Sećanja”
"Zar može čovjek tako
potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao , kao konac, i
zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto,
izgleda da može..Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od
mučenja zbog odgovornosti…"
"Četrdeset mi je godina ružno
doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta
što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina
manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim,
kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni
sebe."
"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća,
oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek
prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga
čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će
zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi
početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući,
čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i
nametne uvjete. Kuda i kako da ode?"
"Volim prirodu,volim
šumu,rijeku i onaj moj stari bunar. Volim da porazgovaram,
od razgovora sve postane svjetlije i
svježije, kao da se prozori na kući otvore...
Nisam naročito pametan,niti mislim da je to
važno,važnije je da je čovjek pravedan
i da se ne truje ružnim
mislima. ...Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu
stranu koja nije protiv čovjeka."
"Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta
upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom.
Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam
prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.
Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam
doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti
samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću
proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se
zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog
trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja.
Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš,
ili potoneš."
"Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od
grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih
zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek
nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam
mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja
svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo
se, ne razumijemo se više…"
"Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi,
strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već
odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je
za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje,
smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući
neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga
nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši
zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego
pobjeda."
" Zašto ne loviš ribu?
Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast.
I brani čovjeka od njegovih
ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu.
Najveća mudrost u životu je
da čovjek pronađe pravu ludost.
Da je vlast pametna, naredila
bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu!
Ne bi bilo buna ni nereda.
Kažem ti: lovi ribu, Ahmete
Šabo! "
"Ništa značajno se ne može učiniti
javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni
izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno,
one se pripremaju dok mi slabašni spavamo..."
"Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od jučer i
hoću biti čovjek s ovim od danas, drugačijim, možda i suprotnim ali me to ne
buni jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se
javi."
"Sve ima svoju suprotnu stranu, i ljudski duh, živ, živ
i uznemiren, poželi da prevrne svaku stvar, da joj vidi naličje, pitajući se da
to možda nije lice."
"Trebalo bi ubijati prošlost sa
svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se
podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se
miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života."
"Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i
hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško
kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja.
Stid te da odustaneš, muka da istraješ."
"Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri..."
Nisam htio ni jesti, ni piti, odbio
sam kad me nudila, htio sam biti drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.
Na što god se odlučio, morat ću učiniti ja, sam. Bilo da
oprostim, bilo da namirim.
Tajna se duže pamti nego jasna istina.
Znaš li šta je najljepše u životu?
Želja, prijatelju.
Usamljenost rađa misao, misao rađa
nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Najmanje se govori kad te se najviše
tiče.
Ono što nije zapisano, i ne postoji;
bilo pa umrlo.
Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina.
Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina.
… uvijek je sumnjivo kad neko misli
za sebe da je pametan.
Osveta je kao pijanstvo, nikad nije
dosta.
Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne
objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…
Je li to mudrost, da ne očekujemo
mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu
mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo
više.
Osama i tišina prvi su preduvjet da
se nešto stvori.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio
da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
San je ono što se želi, a život je
buđenje.
Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše
nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti, jer, što nije bilo, nije
ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo.
Nezadovoljstvo je kao zvijer,
nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
Pa u tome i jeste sve- vraćati se. S jedne tačke na zemlji
čeznuti, polaziti i ponovo stizati, bez te tačke za koju si vezan, život nije
odlaženje i vraćanje- nego lutanje.
Ljubav je valjda jedina stvar na
svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim,
makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj
život.
Ali nikad ne znamo što izazivamo u
drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava
samo našu potrebu.
Je li to mudrost, da ne očekujemo
mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu
mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo
više.
Opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg
neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom.
"Sve sam to ja, isitnjen, sav
od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od raspoznatih razloga, od smisla koji je
postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom kršu."
Lijepo je ovo osjećanje ponosa,
brani nas od kajanja.
Nije čovjek ono što misli, već ono
što čini.
Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u
jednom imenu, jednom liku, stvarnijem i lepšem od mašte.
"Hoćeš li vina, dragi? — Neću. Neka me boli. Kad pijem, zaboravim, pa me ne boli. — I treba da zaboraviš. — Ne treba da zaboravim. Neću da zaboravim. Ako zaboravim, pomiriću se. A ja neću da se mirim. Hoću da bude ono što želim. (Ostrvo).
"Hoćeš li vina, dragi? — Neću. Neka me boli. Kad pijem, zaboravim, pa me ne boli. — I treba da zaboraviš. — Ne treba da zaboravim. Neću da zaboravim. Ako zaboravim, pomiriću se. A ja neću da se mirim. Hoću da bude ono što želim. (Ostrvo).
Ostaje tako da živi želja i vera da će jednom doći sanjani
raj, a s tom željom lakše se živi.
Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo
jedan prema drugome, začudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se
više.
Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje.
Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne
objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće
samo suze.
Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost,
proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prodje?
Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi,
a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili
kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir.
Mahmut ih je naučio i kako treba da sviraju, tiho, gospodski, da se čuje samo do kućnih vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znaš zašto.
