петак, 23. децембар 2016.

Moj izbor o ljubavi: Arsen Dedić

Za ovu Arsenovu pesmu sam posebo vezana. Seća me na neka divna, bezbrižna vremena vrlo rane mladosti. Jedna od prvih pesama koju sam znala recitovati napamet. Zaslužuje počajno mesto uz Preverovu Barbaru.


NE DAJ SE INES

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljednjeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slucajno uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena u zraku kao narandza
kao narancdzasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovic
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko traži"
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolazem s još milion nježnih
i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
odlazeci da se počešljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da će još biti mladosti,
ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost teško pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
kao što već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo.
Ne daj se Ines



NISAM TI DOSPIO REĆI 

Nisam ti dospio reći
što si mi sve dala
sada je već kasno
al mislim da si znala
nisam ti dospio reći
što mi je tvoje tijelo
ja sam tražio riječi
ti pripremala jelo
nisam ti dospio reći nije bilo vremena
da si moje dijete da si moja žena
nisam ti dospio reći takvi su bili sati
da si moja sestra da si moja mati
misam ti dospio reći
ili to nisam znao
svjetlost pada u more
onda je zastor pao
sad sam na pustoj zemlji
nered je u duši
kiša lije i lije
moja se kuća ruši
nisam ti dospio reći nije bilo vremena
da si moje dijete da si moja žena
nisam ti dospio reći takvi su bili sati
da si moja sestra da si moja mati
sad sam na pustoj zemlji
nered je u duši
kiša lije i lije
moja se kuća ruši.


ČOVEK KAO JA

Ne za te nije čovjek kao ja
što ljubav tužnu samo može da ti da
u ovom stanu ne postoji ništa
što bi moglo zadržati tebe
ničeg nemam da dam osim sebe
a dao bih sve
ne za te nije čovjek kao ja
što život gorak samo može da ti da
ti ne bi mogla da živiš kao nekad
i ja bih htio da budemo sami
i da nečujno prolaze dani
oko nas
u kući gdje samo rijetko još vergl svira
a buket za te je cvijet od papira
u sobi praznoj bez svijetla bez mira
sad mirno idi ostavi me tu
da kao nekad opet prepustim se snu
ti u mom svijetu ne nalaziš ništa
to je život od sanja i pjene
ne razumijem što tražiš od mene
kad dao sam sve







Moj izbor: Branko Radičević


USPAVANKA ZA MAJKU

Spavaj... Spavaj...
Noć ukrale zore.
A duboko more
sin tvoj plugom ore.
Spavaj... Spavaj...
I tobdžija spava
 u izdisaj rata.
Preko polja ravna
sunce jaše ata.
Spavaj... Spavaj...
Sva sečiva tupa
i pod grlom žita
A sve zdele pune
i sva deca sita.
Spavaj... Spavaj...
Noć zadje bez uka
Na ramenu sveta
tvoja blaga ruka.
Spavaj... Spavaj...

***

NOĆ PO NOĆ


Lep je zore osmejak,
Lep je dana ogrejak,
Večeri je lepša sarna,
Al’ je lepša noćca čarna.

Onda idem reci taki,
Pa odrešim čamac laki,
Pa se vesla mlađan latim,
Pa polegnem, na zavatim.

Sikce voda oko čuna,
Matica je veče tuna,
Strasne stene i vrtlozi-
Blagi Bože, de pomozi!

Sikce voda, a čun reže,
Bezi vrtlog, stene beže-
Živo ruke, ne sustale!
Eto mene do obale.

Čun tu vežem, lakim skokom
Na obalu pa izletim,
Pa laganim onda krokom
Dvoru mile ja poletim.

Blizu dvora gle meneka,
A na vrati ono ko je?
Mila moja mene čeka -
Čekas i sad, zlato moje?



Đorđe Krstić






Moj izbor: Dobriša Cesarić






PJESMA O TIŠINI

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.

SAKRIVENA BOL

Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.



Caspar David Friedrich:


Moj izbor: Milena Pavlović Barili

Milena Pavlović Barili, srpska slikarka i pesnikinja, jedna je od najinteresantnijih ličnosti umetničke Evrope između dva rata..

Autoportret


NA KUTKU BELOG OBLAKA


Na kutku belog oblaka
– spava nejasna tuga
u neprekidnoj melodiji,
tihoj i zasanjanoj
usred zvezdane jeze.
Samo tamni plač šume
trese svoju srebrnu kosu
izgubljenu u oku razdaljine.






NEPOMIČNE I SJAJNE
Nepomične i sjajne
gledahu tvoje daleke oči
Na mojim praznim dlanovima
nosim spomen
na oblik tvoje glave,
tvojih ramena,
tvojih usana.
Čuvam i vedri osmeh
tvoje dobrote.
Nemam ništa drugo
Niti će mi išta drugo nedostajati
Bila sam bogatija od celog sveta!




***

"Pod mojim kapcima

ti si mesec u bašti,
ti si magla na reci,
ti si jedini uvijen u san,
u Odjek detinjstva,
i u plač.
Ti si val što se propinje visoko,
tražeći zvezde
u tišini neba."
Njujork, marta 1940.



***

Činilo mi se da ih opet vidim,
svoje lađe,
ali one su bile otišle,
dok sam spavala one su digle sidro
i otišle su sve
(a ipak
san je tako divlji,
treba ga goniti danima
i danima,
biti strpljiv, ne drhteći, ne dišući,
ne misleći).

A mogla sam da budem
mala, plava devojčica
u cveću rezede,
među belim krilima golubice,
devojčica koja se igra sa Odjekom
na obali jezera jednog ogledala.

Avaj!
Sačuvala sam svoje detinjstvo
opaljeno od morskih priča
samo u svojim rukama.

Da bih možda ponovo njih stigla
mogla bih da trčim, trčim
brže od svog srca:
mogla bih da pojašem konja
da što manje vremena izgubim.

Ali stvar nije u tome.
Ako bolje posmotrim,
mislim da je njih oluja
odnela
jer oblaci imaju čudnovat oblik
iako zora nije granula.

A ja nisam unajmila posadu
jer su ljudi bili pijani
i klecali su
i tukli se zbog jedne reči,
zbog sitnice, ćuteći.
Videla sam njihove hitre pokrete
na beloj fasadi
crkve.

***

"Oni koji opaziše poglede noći
ostaju u krugu tmina,
pokreti bića koje nikada neće stići
ćudljivo predskazuju mere vremena."











Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...