субота, 22. новембар 2025.

MOJ IZBOR: KAZUO IŠIGURO - OSTACI DANA

 



Velika je čast za čoveka kad mu se pruži prilika da odigra makar u najmanju ulogu na svetskoj pozornici. 

Dani koji mi preostaju od života protežu se preda mnom kao beskrajna praznina....


Ona je sedela za svojim stolom, iako se na tom stolu nije nalazilo apsolutno ništa; i ruke su joj bile prazne. Nešto me je u njenom držanju navelo na zaključak da u tom položaju sedi već vrlo dugo.


- Došao je ospodin Kardinal, gospođice Kenton.. Treba mu pripremiti sobu na koju je navikao.

- U redu, gospodine Stivens. Pobrinuću se za to pre nego što odem.

Gospodine Stivense, moram nešto da vam kažem.

- Izvolite, gospođice Kenton.

- Radi se o mom poznaniku. S kojim večeras imam sastanak.

- Kažite, gospođice Kenton.

- Zaprosio me je. Pa mislim da vi to treba da znate.

- Zbilja, gospođice Kenton? Vrlo zanimljivo.

- Ja o tome još razmišljam.

- Zbilja?

Ona spusti pogled na ruke, pa ponovo pogleda u mene: 

- Moj poznanik već idućeg meseca dobija posao u zapadnoj pokrajini. A ja, kao što rekoh, gospodine Stivense, još razmišljam. Ipak, smatram da o svemu treba da budete obavešteni.

- Veoma sam vam zahvalan, gospođice Kenton. Želim vam prijatno veče. A sad me, molim vas, izvinite...


- Nadam se da ste prijatno proveli veče, gospodice Kenton?

- Jesam, hvala vam, gospodine Stivense.

- Drago mi je što to čujem.

Koraci iza mojih leda naglo zastadoše i ja začuh kako gospodica Kenton kaže:

- Zar vas baš nimalo ne interesuje šta se večeras odigralo između mog poznanika i mene, gospodine Stivense?

- Ne bih želeo da budem neučtiv, gospođice Kenton, ali smesta moram da odem gore. U ovom času, u ovoj kući odvijaju se događaji od globalnog značaja.

- A kada se ne odvijaju, gospodine Stivense? Pa dobro, ako baš toliko žurite, reći ću samo da sam prihvatila predlog mog poznanika.

- Molim, gospodice Kenton?

- Predlog da se udam za njega.

- Ah, zbilja, gospodice Kenton? Pa, dozvolite mi onda da vam čestitam.

- Hvala, gospodine Stivense. Ja ću, naravno, sa zadovoljstvom da odslužim otkazni rok. Ukoliko, pak, budete u mogućnosti da me ranije oslobodite dužnosti, mi ćemo vam biti veoma zahvalni. Moj poznanik stupa na novi posao u zapadnoj pokrajini kroz dve nedelje.

- Učiniću sve što je u mojoj moći da vam pronađem zamenu u najkraćem mogućem roku, gospodice Kenton. A sad me, molim vas, izvinite, moram da odem gore.

Ponovo kretoh, ali ne stigoh ni do vrata što vode u hodnik kad gospođica Kenton reče:

 - Gospodine Stivense! 

Kako je još stajala na istom mestu, morala je, zbog mene, da malo podigne glas i taj njen glas je odjeknuo nekako čudno u šupljem prostoru mračne i prazne kuhinje.

- Zar je moguće da posle tolikih godina moga rada u ovoj kući vi nemate ništa drugo da kažete na vest o mom eventualnom odlasku - sem onih reči koje ste upravo izgovorili?

- Gospođice Kenton, ja vam upućujem najtoplije čestitke. Ponavljam, međutim, da se gore odigravaju stvari od glo--balnog značaja i da moram da se vratim na svoje mesto...

...



U tako pozno doba noći, koraci onog koji silazi niz sporedne stepenice mogu da se učine sumnjivim, pa su po svoj prilici uznemirili i gospođicu Kenton. Išao sam, dakle, niz mračan hodnik kad se vrata njene odaje otvoriše i ona se pojavi na pragu, obasjana svetlošću iznutra.

- Čudi me da ste još ovde, gospođice Kenton - rekoh prilazeći joj.

- Gospodine Stivense, ponela sam se veoma glupo.

- Izvinite, gospođice Kenton, ali sad stvarno nemam vremena za razgovor.

- Gospodine Stivense, nemojte primiti k srcu nijednu reč koju sam sinoć izgovorila. Ponela sam se veoma glupo.

- Nisam primio k srcu ni jednu jedinu reč, gospođice Kenton. Ne mogu, u stvari, ni da se setim onoga što ste rekli. Gore se odvijaju događaji od velikog značaja i ja stvarno nemam vremena da se ovde zadevam s vama. Savetujem vam da se povučete na spavanje.

Požurio sam dalje niz hodnik, a on je ponovo utonuo u mrak tek kad sam stigao do kuhinjskih vrata, pa sam po tome zaključio da je gospođica Kenton konačno zatvorila vrata svoje odaje.Nije mi trebalo mnogo vremena da pronađem u podrumu traženu bocu i obavim neophodne pripreme za serviranje tog  retkog portoa. Proteklo je, dakle, samo nekoliko minuta, a ja sam opet išao kroz mračan hodnik, ali u suprotnom pravcu, ovoga puta s poslužavnikom u rukama. Kad sam se približio vratima gospođice Kenton, zaključio sam po svetlosti koja se rasipala po njihovim rubovima da je ona još u svojoj odaji. I baš taj trenutak mi je, u to sam sada sasvim siguran, ostao zauvek urezan u pamćenje - trenutak kad sam zastao u polumračnam hodniku, s poslužavnikom u rukama i s ubeđenjem koje je bivalo sve jače - da samo nekoliko metara dalje, s druge strane tih vrata, gospođica Kenton gorko plače. Koliko se sećam, nisam za to uverenje imao nikakav opipljiv dokaz - nisam čuo nijedan jecaj ipak sam pouzdano znao da bih je, da sam zakucao na nje--na vrata i ušao u njenu odaju, zatekao u suzama. Ne znam koliko sam dugo tako stajao; tada mi se činilo veoma dugo, ali pretpostavljam da je to moje stajanje potrajalo u stvari samo nekoliko sekundi. Morao sam, naravno, da požurim gore i uslužim najugledniju gospodu Engleske, te zato ne mogu ni da zamislim da sam u hodniku mogao da se zadržim duže od dve-tri sekunde.


( Susret posle vise godina)


Gospodica Kenton je, prirodno, malo ostarila, ali je, bar za moje oči, ostarila na jedan vrlo ljubak način. Ostala je vitka i uspravna, kakva je uvek i bila. Sačuvala je čak i onaj svoj pokret glavom kojim kao da je prkosila sagovorniku. Kako joj je, međutim, sumorna svetlost padala pravo na lice, nisam mogao a da ne primetim da su se na njemu, tu i tamo, pojavile sitne bore. Ipak, ta gospođica Kenton koja je sedela preko puta mene bila je neverovatno slična onoj koja mi je u toku svih ovih godina živela u sećanju. Hoću da kažem da je bilo ogromno zadovoljstvo videti je ponovo. Proveli smo neko vreme prisećajući se raznih ličnosti iz prošlosti i razmenjujući novosti koje smo ona ili ja imali o njima, i to je, moram priznati, bilo veoma zabavno. Ali ono što me je nepogrešivo podsetilo na duh i ritam naših nekadašnjih razgovora nije bio toliko sadržaj sadašnjeg razgovora koliko mali osmesi kojima bi propratila kraj neke rečenice, povremene ironične modulacije glasa, izvesni pokreti ramena i ruku.

- Zbog čega se smešite tako sami za sebe, gospodine Stivense?

- Oh... Izvinite, molim vas, gospođo Ben, ali prisetio sam se nekih stvari iz vašeg pisma. Zabrinule su me kad sam ih pročitao, mada sad vidim da nisam imao razloga za brigu.

- O? Na koje to stvari posebno mislite, gospodine Stivens?

- Ni na koje posebne, gospođo Ben.

- E, pa, gospodine Stivense, to morate da mi kažete!

- Pa, na primer, gospođo Ben - rekoh i kratko se nasmejah - vi na jednom mestu kažete, samo da se prisetim:

'Dani koji mi preostaju od života protežu se preda mnom kao beskrajna praznina...' Ili nešto slično tome.

- Nije valjda, gospodine Stivense - reče, pa se nasmeja ona. - Ja tako nešto nisam mogla da napišem.

 - A ja vas uveravam da ste baš tako napisali.

- O, bože! Pa, možda ima dana kad se tako osećam, ali oni brzo produ. Uveravam vas, gospodine Stivense, da se moj život ne proteže preda mnom kao beskrajna praznina. Mi se, pre svega, silno radujemo unučetu. Prvom od nekoliko, nadam se.

Proturih glavu na kišu da osmotrim ide li autobus.

- Vidim da baš niste zadovoljni, gospodine Stivense -reče gospođica Kenton. - Zar mi ne verujete?

- Oh, nije u tome stvar, gospodo Ben, uopšte nije u tome stvar. Samo, činjenica je da ipak niste bili srećni sve ove godine. Već samim tim - oprostite mi molim vas, muža ste napuštali nekoliko puta. A ako vas on ne zlostavlja,  čovek se, eto, pita šta je uzrok vašeg nezadovoljstva.

Ponovo proturih glavu na kišu. Iza leda začuh glas gospođice Kenton: 

- Kako da vam objasnim, gospodine Stivense? Ni sama ne znam zašto to radim. Istina je, napuštala sam ga već tri puta. 

 Ona ućuta, a ja nastavih da zurim u polja s druge strane puta. Onda opet reče:

 - Pretpostavljam, gospodine Stivense, da me vi u stvari pitate da li volim svoga muža.

- Zaboga, gospođo Ben, nikada se ne bih usudio...

- Ja želim da vam odgovorim, gospodine Stivense. Nas dvoje se, kao što rekoste, možda dugo, dugo nećemo ponovo videti. Da, ja volim svoga muža. Nisam ga volela isprva, dugo nisam, u početku. Kad sam pre toliko godina otišla iz Darlington hola nisam shvatala da odlazim odistinski. Mislim da je tada to za mene bio još jedan lukav pokušaj da vas naljutim, gospodine Stivense. Doživela sam pravi šok kad sam se obrela ovde kao udata žena. Dugo sam bila vrlo nesrećna, zbilja vrlo nesrećna. Ali, godine su proticale, došao je rat, Ketrin je odrasla, a ja sam jednog lepog dana shvatila da volim svoga muža. Kad s nekim provedete toliko vremena, onda se i priviknete na njega. Moj muž je drag i postojan čovek, i ja sam ga na kraju zavolela, gospodine Stivense.

Gospodica Kenton ućuta načas, a onda nastavi: 

- To, naravno, ne znači da nema povremenih - neutesnih trenutaka, kad sebi kažete: 'Kakvu sam strašnu grešku napravila sa svojim životom.' I onda dugo razmišljate o nekom drugom životu, o nekom boljem životu koji ste mogli da imate. Često, na primer, razmišljam o životu koji sam mogla da imam s vama, gospodine Stivense. I verovatno se tada razbesnim zbog neke tričarije i napustim kuću. I svaki put kad to uradim, vrlo brzo shvatim – da je moje mesto pored moga muža. Naposletku, sad se časovnik više ne može vratiti unazad. I ne može se večito premišljati šta bi bilo da je bilo. Čovek mora da shvati da mu je dobro koliko i drugima, a možda i bolje nego drugima. I da za to bude zahvalan.

Mislim da nisam odgovorio odmah, jer mi je trebalo malo vremena da svarim ove reči gospodice Kenton. Osim toga, kao što verovatno naslućujete, implikacije su bile takve da su u meni morale da izazovu tugu. U stvari, u tom trenutku sam -zašto to ne bih priznao? - hteo da svisnem od tuge. Brzo sam se, međutim, pribrao, okrenuo se i rekao joj sa osmehom:

- Potpuno ste u pravu, gospodo Ben. Lepo kažete, suviše je kasno da se časovnik vrati unazad. Zaista ne bih imao ni časka mira kad bi takve misli bile uzrok nesreće za vas i za vašeg muža. I vi i ja, kao što kažete, treba da budemo zahvalni zbog onoga što imamo. Koliko sam mogao da shvatim, vi, gospođo Ben, imate razloga da budete zadovoljni. Usudujem se čak da kažem: budući da će gospodin Ben biti u penziji i da će pristizati unučići, vas i gospodina Bena čekaju mnoge izuzetno srećne godine. Ne smete nikada više dozvoliti da se između vas i sreće koju zaslužujete ispreče lude zamisli.

A, gospodo Ben, sve mi se čini da dolazi autobus.

Izadoh i dadoh vozaču znak da stane, a gospodica Kenton ustade s klupe i dođe do praga. Tek kad je autobus stao pogledah u gospodjicu  Kenton i videh da su joj oči pune suza. Osmehnuh se i rekoh: 

- Sada, gospodo Ben, morate dobro da pazite na sebe. Kažu da posle odlaska u penziju za bračni par nastaje najbolji deo života. Morate dati sve od sebe da te godine budu srećne godine, i za vas i za vašeg muža. Mi se možda više nikada nećemo videti, gospodo Ben, i zato vas molim da imate u vidu ovo što vam sada kažem.

- Hoću, gospodine Stivense, hvala vam. I hvala na vožnji. Bili ste veoma, veoma ljubazni. Tako je lepo što sam vas ponovo videla.

- Meni je bilo bezmerno zadovoljstvo što sam vas ponovo video, gospodo Ben.

...

Ni vi ni ja nismo baš u cvetu mladosti, ali čovek mora da gleda napred. – I mislim da je baš u tom trenutku dodao: – Morate se zabavljati, čoveče. Veče je najbolji deo dana. Vi ste svoj dan odradili. I sad dignite sve četiri uvis i uživajte. Tako vam ja gledam na stvari. Priupitajte koga hoćete, svi će vam reći isto. Veče je najbolji deo dana. 

Čovek je otišao pre dvadesetak minuta, a ja sam ostao ovde na klupi da sačekam događaj koji se upravo zbio – to jest paljenje svetiljki na keju. I kao što rekoh, radost s kojom su zadovoljstva željni ljudi, okupljeni na ovom keju, dočekali taj mali događaj brzo je potvrdila tačnost onoga što je rekao moj sabesednik; veče je najprijatniji deo dana za tolike ljude. U tom slučaju možda je razuman i njegov savet da se ne vraćam neprekidno u prošlost, da zauzmem pozitivniji stav i pokušam što lepše da provedem trenutke koji su preostali od mog dana. Na kraju krajeva, šta dobijamo time što se večito vraćamo u prošlost i sebe krivimo zato što naši životi nisu ispali onakvi kakve smo želeli? Surova je istina da ljudi kao što smo vi i ja nemaju drugog izbora nego da svoju sudbinu prepuste onoj velikoj gospodi koja su u središtu ovoga sveta i koja se koriste našim uslugama. Zbog čega bi čovek toliko kinjio sebe razmišljanjem o onome što je mogao i što nije mogao da uradi i zašto je krenuo putem kojim je krenuo? Sasvim je dovoljno što se ljudi kao što smo vi i ja trude da daju svoj skromni doprinos nečemu što je vredno i časno. Pa ako je neko od nas spreman da mnogo žrtvuje u životu zato da bi istrajao u tim stremljenjima, onda je to, bez obzira na ishod, dovoljan razlog i za ponos i za zadovoljstvo. Pre nekoliko minuta sam se, baš kad su se svetiljke upalile, uzgred okrenuo da bih izbliza osmotrio svet koji se iza mene smeje i čavrlja. Po ovom keju hodaju ljudi svih uzrasta; porodice s decom, parovi, mlađi i stariji, ruku podruku. Grupa iza mojih leđa pobuđuje malo-pomalo moju radoznalost. U početku sam, prirodno, pretpostavljao da je reč o grupi prijatelja koji su zajedno izašli u večernji provod. Međutim, po razgovoru koji su vodili shvatio sam da se nisu ni poznavali sve dok se pukim slučajem nisu našli na okupu, ovde na keju, ovde iza mojih leđa. I onda, očigledno, načas zastali da vide kako se, jedna za drugom, pale raznobojne svetiljke, pa zapodenuli razgovor. Ja ih posmatram, a oni se, zajedno, radosno smeju. Pitam se, zbilja, kako ljudima polazi za rukom da toliko brzo uspostave tako prisan i topao međusobni odnos. Sasvim je moguće da je ove neobične osobe sjedinilo iščekivanje večeri koja dolazi, ali se meni ipak čini da je u pitanju smisao za šalu. I dok ih, evo, slušam, čujem kako razmenjuju šalu za šalom. Ljudi, izgleda, vole taj način ophođenja. Možda je, u stvari, i moj malopređašnji sabesednik s klupe očekivao od mene da se pošalim s njim, da ga malo zadirkujem – i u tom je slučaju, pretpostavljam, doživeo gorko razočaranje. Možda je stvarno kucnuo čas da se pitanjem zadirkivanja pozabavim sa više oduševljenja. Naposletku, kad bolje razmislim, ne bi ni bilo tako glupo posvetiti se tome – pogotovu ako u šali leži ključ za ljudsku toplinu. Pomišljam, osim toga, da šala i nije toliko nerazumna dužnost koju bi jedan poslodavac mogao da traži od jednog profesionalca. Ja sam, dabome, dosta vremena posvećivao veštinama zadirkivanja, mada je moguće da se prema tom zadatku nisam odnosio kao prema obavezi. I zato ću možda, čim se sutra vratim u Darlington hol – u kome se gospodin Faradej neće pojaviti još nedelju dana – početi da se pripremam s udvostručenim poletom. Nadam se, dakle, da ću, kad se moj poslodavac bude vratio, biti u stanju da ga prijatno iznenadim.




Preporuka.

недеља, 26. октобар 2025.

MOJ IZBOR: JOVAN DUČIĆ


Pesma umiranja

Ljubavi umiru bez zbogom, sred njine
Agonije duge, neme, nepristupne…
Niču i mru u svoj lepoti tišine,
I krišom zatvore svoje oči krupne.

Zar večita nije ljubav, kao duša?
Zar najlepši deo duše nije večan?
Na morima smrti val koji penuša,
U noćima smrti mlaz sunčani tečan?…

Kada cvet uvene, nova zvezda blisne.
No pogled umrlih ljubavi kud gleda?
Moru idu reke, zemlji gore lisne,
A ljubav ćutanju s usnama od leda.

Mru u jednoj reči što se nije rekla,
A u kojoj beše sto vrela života…
Tako jata zvezda što su prostor sekla,
Mru u kapi rose na listiću plota.

Od ljubavi naših veće su tišine…
Tišina je mati ljubavi; i taka
Kao golubice od sebe ih vine,
I opet u ruke vraća joj se svaka.

среда, 17. септембар 2025.

MOJ IZBOR: IVO ANDRIĆ - JELENA, ŽENA KOJE NEMA

 

A meni valja živjeti, i čekati. Živjeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.




Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesnice.


A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši i sva sirota čula.


Prolazimo kroz vlažnu tamu i pust, neosvijetljen predio. Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat. Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, uobličena pustinja. Čini mi se da je živo biće neće vidjeti i preživjeti ni vidjeti joj kraja.

A meni valja živjeti, i čekati. Živjeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.


Budim se u svetu svoga sadašnjeg života, znači: u svetu bez Jelene. Živim sa ljudima, krećem se među predmetima, ali nju ne može ništa više da dozove… Moglo bi se reći da sam uvek živeo od sećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja.


Kako je malen i zbrkan svet opipljivih stvari prema vrelim, nedoglednim regionima nesanice! Kako je mutno i ružno ono što otvorene oči mogu da vide! Vrtlog koji je bolna zemna svetlost naglo otvorila preda mnom kružio je sve sporije. Najposle, sve se stvarn zaustaviše, svaka na svome mestu: vrata, veliko ogledalo, divan, pisaći sto, telefon.


A kad nas je sunce, na jednoj okuci, zaobišlo i javilo se na Jeleninoj strani, ona zaklopi za trenutak oči. Tada sam ugledao njene teške i čudne očne kapke, ispod kojih su živeli i sopstvenim plamenom sijali svetovi od kojih su trepavke, ne uspevajući da zadrže sav sjaj, bleštale tankim odsevima žeženog, zagasitog zlata u čudesnim prelivima. Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova, treptao neoivičen oreol moćnog ali jedva vidljivog sjaja, i gubio se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika. Tako smo, prelazeći prostor, dugo ćutali; ona po zakonu svoga bića i postanka, a ja u neizrecivoj slasti n jenog prisustva, koja je rasla i prelivala se i odnosila sa sobom sve što se moglo pomisliti ili reći. Samo u jednom trenutku nisam mogao odoleti želji. Zaboravio sam se i prekinuo za sekund ćutanje, tek toliko koliko je trebalo da joj sa pola reči kažem kako sam neizmerno srećniji od svih ludi na zemlji, koji svoj dan i svoju noć, svoj hleb i svoj log dele sa avetima, a ne kao ja, sa istinskom ženom savršenog bića i lika. To je bilo dovoljno da žena, koja je za mene oličavala u sebi snagu i lepotu sveta, nestane kao priviđenje.


Između nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista nikad, nikad više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svetu i kao da će doveka i bez promene ostati tu. Ali sad mi se čini da je to bila obmana, samoobmana obmanutog čoveka. U stvari, ona i ne zna za mene, a ja znam samo za nju. Tako je, i tako je − istinu valja priznati − vazdan i bilo. Moglo bi se reći da sam uvek živeo od sećanja na jedno priviđenje, a sada živim od uspomena na ta svoja sećanja. Pa ipak – i to treba priznati! − sve mislim da bi se mogla javiti još jednom, da bi se morala javiti. A uvek mi se čini da sam najbliži tome u toploj atmosferi koju stvara množina ljudi u pokretu.


Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!







недеља, 14. септембар 2025.

MOJ IZBOR: MEŠA SELIMOVIĆ - OSTRVO

 Svako doba je teško, a svoje najteže.




Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete navedeno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju. Ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi. Laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.

Kuća mi je dolje u selu, a njiva i vinograd ovdje na brdu, pa svaki dan šijem između kuće i njive, imam tako razloga da svaki dan razdrmam zarđale kosti, i imam opravdanje što nešto radim. Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svrha. Ne pitam je li pravedna, moja je. Živim sam, i nije mi teško. Dva sina su mi otišla u svijet, jedan je sudija u gradu, drugi direktor fabrike. Na što da se tužim? Što njih dvojica nisu ostali u selu? A šta bi njih dvojica radili ovdje? Da je sudbina htjela, njihova životna staza bi bila ovdje, ali eto, njihova putanja je na drugom mjestu, i mekša je i ravnija nego moja. A opet, da požalim što nisam s njima u gradu, a zvali su me i zovu me, to neću, jer svoj život ne bih mogao da zamislim bez ovog tvrdog puta od kuće do njive.

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.


Žena mi je ranije otišla na onaj svijet. Žao mi je što nije poživjela duže, bilo nam je lijepo u životu, nismo se svađali, nismo smetali jedno drugome, bilo nam je drago i da se vidimo i da ćutimo i da porazgovaramo. Ali eto, njena je staza bila kraća. Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim u rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sâm sam po cio dan, osim kad naiđu ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima, o životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren. Ne gundam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive. Ali im to ne kažem. ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. 

Ali kad ne bude ljudi ni razgovora s njima, i kad se umorim od rada, sjednem u hlad, obično pod ovu maslinu, i posmatram stopu zemlje što mi je sudbina odredila da je obradujem, i plavu pučinu pred sobom što se uvijek otvara mome pogledu, i svileno nebo nad glavom što ga od djetinjstva da vidim kakvo će brojne biti, i da mi bude široko u duši.




Uskoro, znam, mene neće biti, uskratiće mi se slast da gledam nebo i pučinu, tama će biti svuda oko mene, kao što je sada svjetlo. Ko li će roviti ovu stopu zemlje što se zove mojom? Pa mislim kako je to zaista nevažno, ja ću umrijeti, a zemlja će ostati, vječna, i nije mi žao što ću otići, to je zakon, i čovjek može samo željeti da se njegovo izvršenje odgodi a nikako da se ne dogodi, jer je ludo očekivati ono što je nemoguće. Ludo je i žaliti za tim.

Godinama, otkako sam sâm, utjeha mi je bio moj magarac, uvijek smo bili zajedno, s njim sam išao od kuće, s njim se vraćao s njive, s njim se razgovarao kao s čovjekom, kao s prijateljem, jer smo to zaista bili.  Nisam bolestan, osjećam to; star sam, a to nije bolest, samo tijelo vene, a to nije moja briga. Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru znači isprljati ga. I tako, miran, jer nisam kriv, niti imam razloga za brigu, trudim se da nekako provedem vrijeme između ponoći i zore, prazno, gluho, bezljudno, naseljeno samo ljudskim strahom i čudnim sjenkama koje se pretvaraju u duhove. I znaš li šta tada radim, dok svi u selu spavaju? Razgovaram s dalekim ljudima. Okrećem dugme na svome starom radiju, svijetli se skala zelenkastim svjetlom, žmirka magično oko kao da se javlja živ stvor, tražim daleke stanice, javljaju se znaci kao da neko nekome telegrafiše, čuju se riječi nepoznatih jezika, javi se i muzika. Svijet ne spava, svijet nikad sav ne spava. Čini mi se da nisam sam.

Čujem kako polako tapa po dvorištu moj stari magarac, šuška i diše, i zbog njega nisam sam. Voli kad mu se javim i kad ga počešem po leđima, pa hoda oko kuće, podsjeća me na sebe, zna da ne spavam. On je za mene bio kao čovjek. Žalio sam što ne zna da govori, pa smo se sporazumijevali pogledima, ćutanjem, dodirima. Nije žurio, jer više nije bio ni za kakvu žurbu, a možda mu je i životno iskustvo govorilo da nema kud da žuri, išao brzo ili sporo, stići ćeš prerano.

Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi neko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti? Neka me bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke. A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljiš se da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš, kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi...

...


Ima riječi što pomažu od ujeda ljute guje.

A ima riječi - pomislio je - gorih od ujeda guje. I po čudnoj logici ljudske nedoslijednosti, tek što je ujeo drugog, zaželio je lijepu riječ koja liječi i spasava. Ne zna ni kako izgleda, čini mu se da je nikad nije čuo, vjerovatno je ne bi prepoznao i kad bi je čuo, možda je ne bi ni čuo, jer uho nije naviknuto na nju. A možda bi se i razbolio od te čudne riječi. Ako ne bi i umro.

I zašto on sam ne bi rekao tu riječ. Sigurno je i ona želi.

Šta da kaže? Nešto nježno, lijepo, toplo...

Teško je: u srcu je hladno, kao da u njemu vjetrovi duvaju.

- Draga - rekao je s naporom kao da se davi, ličilo je na režanje.

Ona se okrenula, iznenađena. Treba izdržati, ne vjeruje mu.

- Draga, ponekad je čovjek nervozan, nepravedan, a znam da i ti očekuješ lijepu riječ...

Ne, nije to. Kao da se pravda za ono što je učinio i što će još učiniti.

Volim te, draga.

Zaista mu se to učinilo istinito: voli je. Rekao je to iskreno.

Ali se žena gotovo uplašila:

Šta ti je? Je li ti zlo?

Uzalud, ne polazi za rukom ni njemu ni njoj.

- Ima li vina? - digao je ruke od traženja nježne riječi.

Sve si popio sinoć.

Ustao je, da uđe u kuću, da se odvoji od nje.


...

Ja ne čekam sreću – rekao je smiješeći se.

Zaista?

Zaista. Imam je.

U čemu je?

U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.

...

Strah koji ima svoj razlog i korijen možeš da primiš, ma kakav da je, može se izmjeriti ljudskom mjerom, može mu se odrediti domet i uvir.

A možda i nije bezrazložan, samo ne možeš da mu nađeš razlog. Zato postaje opasan, jer je svuda, u svakom pokretu, u svakom glasu, u svemu što živi i umire, i srce neprestano strepi pred nečim strašnim, svemoćnim, sveuništavajućim. Sve češće mu se dešava da ga obuzima neobjašnjiva jeza, da neki nesaznani užas zaustavlj dah, pa samo prestravljeno gleda i sluša. Čeka: sad će. Ne zna šta, ali je strašno.


- Svako doba je teško, a svoje najteže

A on će umrijeti kao toliki drugi, kao većina, bez traga i spomena, pa će možda i njegovi unuci zaboraviti da je ikad živio. Neće ostati otisak njegovih stopa na drumovima kojima je prošao, umrijeće sjećanje na njega s ljudima koji će ostaviti ovaj svijet. Ništa nije učinio što bi bilo vrijedno da se pamti, nije ljude budio iz sna i dizao iz čame, nije ih vodio u juriše protiv mraka i protiv neprijatelja, nije stvorio nikakvo djelo kojim bi podstakao ljudski duh ili čovjekovu varku, ničim nije zaslužio da njegovo ime pređe granicu njegova vijeka. Nestaće u proždrljivom vremenu, nezapažen, kao kad izgori šibica. Za njega ne postoje stoljeća, ni decenije, ni godine čak. Njegov spomen je bez trajanja, jer je on bez značaja. Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati i neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje. Bio, i nema ga i niko to neće znati.

...

Neka vrijeme teče.

Život je san...

Je li to on rekao?

Ne, nije. On i ne zna da je život san.

Nikoga nema, a rečeno je. Nije zaspao da bi mogao usniti te riječi.

Je li to dio nekog davno izrečenog razgovora što ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih i opet vraćenih riječi? Ili je nečije buduće govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek začeto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se od neba? Ili nije ni postojalo?

Jeste, čuo je to negdje, možda u sebi, kao smirenu ili uplašenu misao, kao jato prhnulih ptica.

Život je san...

To su riječi iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvuče tajanstveno. Imaju čudno značenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obična.

Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?

Ko nas to drži u snu, i ko nas budi?

...


Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?

Otići će morem u nepoznato. Jednom.

Ostaviće ovu vrelu kamenu liticu na kojoj i gušter izdiše, i ovu sprženu tvrdu travu bez sokova, oko koje se samo guje uvijaju, i ovu ružnu kuću u kojoj radost zamire, i ovaj mrtvi kraj u kojem plemenitosti nema, ni ljubavi, ni želje čak.

Neću da se pretvorim u suri kamen.

Otići ću jednom.

Kuda?

Ma kuda.

Kada?

Nikada.

Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...