четвртак, 28. октобар 2021.

Moj izbor: Lav Nikolajevič Tolstoj/Krojcerova sonata

Besna zver ljubomore stade rikati u svojoj jazbini i htede iskočiti. Kako je gadno osećanje ta ljubomora.
 


A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom, već je učinio preljubu u srcu svojemu. (Matej V, 28).

Kao što se pijanica i morfinist mogu odmah poznati po licu, po držanju, tako se isto može poznati i bludnik. Bludnik se može uzdržavati, boriti; ali se prema ženama on nikada više ne može odnositi prosto, otvoreno, čisto, bratski. Po tome kako pogleda, odmeri mladu ženu, odmah možete poznati bludnika.

Čudnovato kako je potpuna iluzija da je lepota isto što i dobro. Lepa žena govori gluposti, ti slušaš i ne čuješ gluposti, već čuješ pametne stvari. Ona govori, čini gadosti, a ti vidiš nešto ljupko. Kad ona, pak, ne govori ni gluposti ni gadosti, a lepa je, onda sebe odmah ubeđuješ u to da je čudo kako je ona pametna i moralna.

Bespravnost žene nije u tome što ona ne može da glasa ili da bude sudija, baviti se tim poslovima ne znači imati neka prava, nego u tome što u polnom odnosu nije jednaka s muškarcem, što nema prava koristiti se muškarcem i uzdržati se od njega po svojoj želji, da po svojoj želji ona bira muškarca, a ne nju da biraju. Vi kažete da je to ružno. Dobro. Onda ni muškarac neka nema tih prava. Danas je žena lišena toga prava koje ima muškarac. I, eto, da bi nadoknadila to pravo, ona deluje na pohotljivost muškarčevu, pohotljivošću ga pokori tako da on samo formalno bira, a, u stvari, bira ona. 

Koji su bili prvi znaci moje ljubavi? Pa ti što sam se predavao životinjskim preteranostima, ne samo ne stideći ih se već sam se nekako i ponosio zbog toga što sam bio u mogućnosti da se predam tim fizičkim preteranostima, ne misleći pri tom nimalo ne samo o njenom duhovnom nego čak ni o njenom fizičkom životu. Čudio sam se otkuda se skupljala ta ozlojeđenost jednoga na drugo, a stvar je bila sasvim jasna: ta ozlojeđenost nije bila ništa drugo do protest čovečje prirode protiv životinje koja ju je gušila.

Naime, to da žena, uprkos svojoj prirodi, mora da bude jednovremeno i bremenita, i dojilja, i ljubavnica, mora da bude to do čega se ne srozava nijedna životinja. I ponestaju joj snage za to. I otuda u našem društvenom krutu histerične, nervozne žene, a u narodu — goropadnice. Pogledajte, među devojkama, čednim, nema goropadi, samo među ženama, i to ženama što žive s muževima.

 I tako, evo, oslobađaju ženu, daju joj svakojaka prava, jednaka s pravima muškarca, ali nastavljaju da gledaju na nju kao na oruđe naslade; tako je vaspitavaju i u detinjstvu i javnim mnenjem. I eto, ona je i dalje ona ista, ponižena, razvraćena robinja, i muškarac je onaj isti razvratni robovlasnik.

Gimnazije i univerziteti to ne mogu izmeniti. To može da izmeni samo promena shvatanja muškaraca o ženama i žena o sebi samima. A to će se izmeniti tek onda kad žena bude smatrala da je viši položaj — položaj device, a ne kao ovo sad, da je više stanje čovekovo — stid i sramota. Dokle god toga ne bude, ideal svake devojke, ma kakvo bilo njeno obrazovanje, biće uvek taj da privuče što više muškaraca, što može više mužjaka, kako bi mogla birati.

U tome su i spas i smrtna  presuda  za čoveka što onda kad živi nepravilno može sebi da zamazuje oči da ne bi video bedu svoga položaja.

U gradu nesrećni ljudi lakše žive. U gradu čovek može provesti sto godina i da ne primeti da je davno umro i istruleo. Nema vremena da se bavi samim sobom, uvek je zauzet. Poslovi, društvene obaveze, zdravlje, umetnost, zdravlje dece, njihovo vaspitanje. Čas valja primati te i te, posetiti te i te; ili treba videti onu, čuti onoga ili onu. Ta u gradu svakog datog trenutka ima jedna, a i po dve i tri znamenitosti koje se nikako ne smeju propustiti. Te treba lečiti sebe, ovoga ili onoga, te učitelji, te instruktori, guvernante, a život prazan ne može gore biti.

Svirali su Betovenovu Krojcerovu sonatu. Znate li vi prvi presto?  Strašna je ta sonata. I upravo taj deo. I uopšte, muzika je nešto strašno! Šta je ona? Ja ne razumem. Šta je muzika? Šta ona čini? I zašto ona čini to što čini? Kažu, muzika uzdiže dušu — glupost, laž! Ona deluje, strašno deluje, govorim o sebi, ali nimalo ne uzdiže dušu. Ona ne uzdiže i ne ponižava dušu, već je razdražuje. Kako da vam kažem? Muzika me nagoni da zaboravim sebe, svoj pravi položaj, ona me dovodi u nekakav drugi, tući položaj: meni se pod uticajem muzike čini da osećam ono što u stvari ne osećam, da razumem ono što ne razumem, da mogu ono što ne mogu. Ona, muzika, odjednom me neposredno prenosi u ono duševno stanje u kojem je bio onaj što je napisao tu muziku. Moja duša se stapa s njim i ja s njim prelazim iz jednog stanja u drugo, ali zašto to činim, ne znam. Ova sonata delovala je na mene strašno; meni kao da se otkriše, činilo mi se, sasvim nova osećanja, nove mogućnosti, za koje dotad nisam znao. Pa evo kako: nimalo ne onako kako sam pre mislio i živeo, već ovako«, kao da je nešto govorilo u mojoj duši. Šta je bilo to novo što sam doznao, nisam mogao sebi da objasnim, ali saznanje tog novog duševnog stanja bilo mi je veoma prijatno. Sve te osobe, meću njima i ženu i njega, video sam u sasvim drugoj svetlosti.

A što da ne bude?« A što da nije moglo biti to najprostije i najrazumljivije, zbog čega sam se i oženio njome, upravo to zbog čega sam i živeo s njom, ono jedino u njoj što je meni bilo potrebno i što je, prema tome, bilo potrebno i drugima, i tome muzičaru? On je čovek neženjen, zdrav (sećam se kako je glockao hrskavicu kotleta i kako je žudno obuhvatao čašu s vinom svojim crvenim usnama), ugojen, pun, i ne samo bez načela već očevidno s načelom da se treba koristiti onim zadovoljstvima koja se pružaju. A među njima je veza muzika, najtananija sladostrasnost osećanja. Šta ga može obuzdati? Ništa. Sve ga, naprotiv, privlači. Ona? A ko je ona? Ona je tajna, kakva je bila, takva i ostaje. Ja je ne poznajem.

Besna zver ljubomore stade rikati u svojoj jazbini i htede iskočiti, ali ja sam se bojao te zveri, i brzo je zatvorih. »Kako je gadno osećanje ta ljubomora«

To osmočasovno putovanje u vagonu bilo je za mene nešto strašno, što neću zaboraviti dok sam živ. Da li zato što sam, sevši u vagon, živo pretpostavio sebi da sam već stigao, ili zbog toga što železnica tako uzbudljivo deluje na ljude, tek otkako sedoh u vagon, više nisam mogao vladati svojom maštom, i ona mi je neprestano neobično jasno stala crtati slike koje su raspaljivale moju ljubomoru, jednu za drugom i jednu ciničniju od druge, i sve o jednom te istom, o tome šta se dešava tamo bez mene, kako me ona vara. Gledajući te slike, ceptao sam od srdžbe, besa i nekog naročitog osećanja opijenosti svojim uniženjem, i nisam ih se mogao otresti; nisam mogao ne gledati u njih, nisam ih mogao izbrisati, nisam mogao da ih ne izazivam. Osim toga, što sam više gledao te svoje slike uobrazilje, tim sam više verovao u njihovu stvarnost. Jasnost, s kojom mi te slike iskrsavahu pred oči, kao da je bila dokaz da je ono što sam uobražavao bilo stvarnost. Neki demon, protiv moje volje, izmišljao je i došaptavao mi najužasnije pomisli. Patio sam užasno. Najviše sam patio zbog neizvesnosti, zbog sumnji, zbog odvojenosti, zbog toga što ne znam treba li je voleti ili mrzeti. Patnje su bile tako jake da sam, sećam se, došao na misao, koja mi se mnogo dopade, da siđem na put, legnem na šine ispod vagona i da svršim. Tada se bar nećeš više kolebati, sumnjati. Jedino što me je sprečilo da to učinim bilo je sažaljenje prema samom sebi, koje odmah i neposredno izazva mržnju prema njoj. 

Da, eto gde je bila pogibija! Ne bih ja vodio mladića u sifilističku bolnicu kad bih hteo da ga odvratim od požude za ženama, pokazao bih mu svoju dušu, da vidi te đavole koji su je razdirali! 




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...