уторак, 05. јул 2016.

Moj izbor - Nura Bazdulj Hubijar


Skoro mi neko nije pobudio ovoliko lepih emocija pri čitanju njenih statusa. Puni topline, emocija, direktno iz duše. A kud ćete nešto lepše. Misli su govor duše... jedne očigledno divne duše.

više pogledati na  njenoj   facebook stranici 







, i svi smo dobro i ni kod koga ništa novo nema, a u svima nama pustinje samoće i mora neisplakanih suza.

Jer- on je moj. Nije važno s kim večeras dočekuje ovaj suton, koga grli, koga voli, koga doziva, s kime dijeli postelju. Moj je. Bio i ostao.On s tim nema nikakve veze. Jer, ova ljubav u meni živi - moja je, nije u njemu, dakle - nije njegova.

Te noći majka mi je rekla: Sreću, sine, ne treba tražiti. Ona sama dođe, kao i nesreća.

Možeš ići kuda hoćeš, misliti ovako ili onako, družiti se sa ovim i onim, padati, ustajati, prkostiti ili klonuti, ali bilo kad i bilo gdje samo sebe možeš naći. Ili ne naći.

"Miris svježe pečenog hljeba i sad osjećam u nosnicama i nosit ću ga dok živim. Ljepši miris na svijetu ne postoji.

"Počelo mi je smetati što me pokušava vezati. Ostavio sam je. Bojao sam se da bez mene neće moći živjeti. A kad sam je vidio s drugim... Sjetio sam se da nisam računao kako ja neću moći živjeti bez nje."

"Čudno je to sto ignorišemo one koji nas obožavaju, 
obožavamo one koji nas ignorišu, volimo one koji nas povrijede, povrijedimo one koji nas vole." 

"Tako je to sa mnom. Čim mi se učini da sam našla nekakav mir, iznenada dođe nešto što ga u korijenu sasiječe."



Ušutio sam i u duši tražio nešto nježno, neko mjesto koje je nosilo predjele kuće mog ranog djetinjstva, našu sofru, oca, majku, otkrivao novi smisao starim, davno prošlim prizorima.

Ako ne želiš, nemoj mi se više nikad javiti. Možeš me prezirati, mrziti, psovati, nikad više ne pomisliti na mene, brisati me sa e-maila, fejsa, ne samo sa interneta, nego i iz duše, iz sjećanja. Samo jedno ti zabranjujem. Pazi, zabranjujem. Da me žališ.

"Ma ispričat ću ti, pa kud puklo da puklo. I da obznaniš čitavom svijetu, nećeš pokazati kakva sam ja, nego kakva si ti." 

Sva se duša u jednu suzu skupila.

Ako jesam bila lijepa, ta ljepota je bila u mojoj jednostavnosti. Zapravo, mojoj nesvjesnosti koliko sam jednostavna. Jer, da sam je bila svjesna, to više ne bi bila jednostavnost nego taktiziranje. E, to nikad nisam znala.

Zapravo, svaki trenutak naših života, ma kakav on bio, jedinstven je i neponovljiv. I lijepi i ružni i obični, i bitni i nebitni, baš svaki. Dođe, ode i ne možemo ga vratiti. Neko vrijeme ga možeš oživjeti u sjećanju pa i sjećanje izblijedi, više nisi siguran je li tako bilo ili si samo želio da je bilo…

Dok živim smatraću te iskrenim prijateljem. A prijateljstvo je po meni čak vrednije od ljubavi. I dragocjenije. I rjeđe.

Ne zovem te, ne pišem, ne čekam... Ali volim te, danas jednako kao juče, kao sutra.

"Često pomislim da se baš i ne isplati biti dobar. Al', jebo ti sve što se isplati!"

Ako vaša djeca kad čuju riječ – poštenje, pomisle na vas, život vam je imao pravi smisao.

Svu noć mi kroz plač pričala o bolu koji je preživjela prije pedeset sedam godina. I treba da vjerujem kako vrijeme liječi!

Možemo biti lijepe k’o boginje, ali koja korist od toga? Niko nas neće držati u vitrini, niti ce nas uramiti pa okačiti na zid. Život je nešto posve drugo. Zar nije ljepše osvajati nekog do koga ti je stalo, onim svjetlom koje se na prvu ne vidi, a koje iz tebe sjaji? Jednostavnošću. Lijepom riječju. Lijepa riječ može biti, u suštini i jeste magičnija od ne znam kojih nogu, stražnjice, poprsja. Uljudnošću. Nenametljivošću. Znanjem da slušaš i šutiš...

"Sve smo zaboravili. Voljeti. Poštovati. Pomagati. Saosjećati. Davati. Smijati se. Družiti. Dopisivati. Radovati. Posjećivati. Poklanjati. Osjećati. Biti oslonac. Biti utjeha. Biti prijatelj. Biti čovjek. Zaboravili smo živjeti. Samo životarimo." 

Dobrotu ne zaboravljam. Ni neku malenu, usputnu. Zapravo, nema male dobrote, 

- Pašče držiš na lancu da ne bi ujelo. I riječi bi smo morali držati na lancu. Mogu još jače ujesti..“

„Koliko toga ti imam reći, toliko toga se nataložilo i čuči u mračnoj zabiti duše, mozga, ko bi ga znao gdje, i sve želi izaći na svjetlo, tjera ga nada da bi jednom kad je osvijetljeno, manje boljelo. Previše je utvara u mraku, ovdje - i unutra... 

Neću ništa napola. Šta je pola pjesme, pola priče, pola istine, pola laži, pola povjerenja, pola prijateljstva, pola zagrljaja, pola ljubavi? Ako dajem sve, onda sve i tražim.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...