SMIRAJ
Setim se, kako su, u ljubavi,
dragi, prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oči slede,
preletajući one kutove blede,
oko usana...
što drhte, protkani,
mutnom tišinom
u kojoj su osmeh i tuga pomešani
nesigurno i tamno.
Klatno zvona teško i tmurno,
u grudi udari me.
Tad se dižem,
i u mutna okna prozora,
puna sitnih glasova večeri,
šapućem, nesigurno,
i moje ime.
